Austrija, zemlja teška: Muslimani se ovdje ne uklapaju

Austrija, s desničarskom ekstremističkom strankom na vlasti, trenutno je zemlja-eksperiment kojim se ispituje izdržljivost demokratije u Zapadnoj Evropi. Reporteri njemačkog magazina Spiegel posjetili su ovu zemlju kako bi istražili razloge njezinog odlaska desno, raspoloženju prema migrantima i razlozima zbog kojih gradonačelnici nekih austrijskih gradova na svojim ulicama ne žele muslimane. Stav, uz svoju opremu, donosi najveći i najvažniji dio reportaže objavljene na nekoliko strana u ovom uglednom njemačkom magazinu

Ako u Austriju ulazite sa zapada, u blizini jezera kod Bregenza, uz malo sreće i u pravim meteorološkim uvjetima, vidjet ćete slike zapanjujuće ljepote. Kada noć padne dalje u Visokim Alpama, u ovom geološkom spektaklu zvanom Austrija, vrhovi uskoro počinju nalikovati glavama životinja poput čudovišnih tijela čiji su bokovi nakićeni selima koja podsjećaju na božićne ukrase. Zemljopisna drama spušta se ka istoku, sve dok, napokon, iza Graza, iza Beča, u Gradišću, dotaknete Panonski bazen i dođete do kraja današnje Austrije. To je lijepa zemlja. Toliko se mora reći… prije nego što je kažete bilo šta drugo.

SMEĐA BOJA EKSTREMISTA

Sve se drugo tiče čudnih putova po kojima zemlja, njeno društvo i političke klase već odavno putuju – možda stotinu godina, možda čak i duže, ali sasvim sigurno od ove zime, budući da je nova vlada preselila svoje urede u veličanstvene bečke palače. Zemljom vlada koalicija koja se voli referirati na “tirkizno-plavo”, što upućuje na političke boje dviju stranaka; tirkiz predstavlja stranku kancelara Sebastiana Kurza, a plava Slobodnu stranku Austrije (FPÖ). No, tu bi se koaliciju preciznije moglo opisati kao “crno-smeđu” koaliciju. Crna, naravno, tradicionalna boja povezana je s konzervativcima, a smeđa je boja desničarskih ekstremista i nacista.

Dvojbe su započele već prvog radnog dana kancelara Kurza, 31-godišnjeg bečkog dječaka koji dolazi iz obitelji srednje klase i ima nježno lice apostola. Kurz je uporedo s nekoliko semestara pravne škole gradio političku karijeru s kršćansko-konzervativnom Austrijskom narodnom strankom (ÖVP). Imali su mogućnost formiranja koalicijske vlade zajedno sa Socijaldemokratskom strankom Austrije (SPÖ) nakon oktobarskih izbora. Ta bi mu koalicija također omogućila da postane kancelar i bila bi to koalicijska vlada kakvu je Austrija imala desetljećima.

No, on se odlučio protiv saveza s umjerenim lijevim i liberalima, a umjesto toga je uspostavio partnerstvo s desničarskim ekstremistima iz Slobodarske stranke, koja je poznata diljem Evrope zbog svog radikalnog populizma. Od tada se Austrijom šire tuča i preljub, stalni flert s vulgarnim i primitivnim. Prvog dana, kada je nova vlada prvi put predstavljena javnosti, organizirano je fotografiranje na vratima Beča, na brdu Kahlenberg, tamo gdje su, što svako dijete u Austriji zna, Turci odbačeni s gradskih zidina 1683. godine. Popularno je vjerovanje da je to mjesto gdje je spašeno kršćanstvo. Kada su Kurza pitali o očito pažljivo izabranom mjestu za fotografiranje, on je odgovorio: “Nemam pojma o čemu se radi.”

To je način na koji Austrija funkcionira ovih dana. Niko nema pojma šta ljudi zaista misle. Jesu li, naprimjer, radikalni desničari iz tzv. Burschenschaftena, koji tvore važno krilo FPÖ stranke, previše lijeni da bi izbrisali nacističke pjesme koje se još uvijek nalaze u njihovom repertoaru ili ih i dalje pjevaju iz uvjerenja? Kako austrijsko društvo živi sa spoznajom da među njima postoje mladi ljudi koji studiraju pravo ili medicinu tokom dana, a u večernjim satima uz pivo slave pljačkanje i progon Jevreja? Kako neka zemlja može živjeti sa spoznajom da bi takvi ljudi sada mogli biti u Parlamentu, gdje 20 članova, od 51, FPÖ-a pripada jednom od Burschenschaftena.

Može zvučati malo nategnuto ako kažete da je Austrija na rubu, ali to nije uopće pogrešno. Brojna su pitanja o tome hoće li Austrija i dalje biti otvorena, moderna demokratija. Ili hoće li se autoritarno razmišljanje nastaviti infiltrirati u društvo. Još nemamo cjelovitu sliku, ali neke slagalice već su sklopljene. Austrijski zamjenik kancelara Heinz-Christian Strache, vođa FPÖ-a, čovjek je čiji je “grijeh iz mladosti” druženje s kriminalcima neonacistima. On je čovjek koji svakodnevno šalje milionima ljudi putem Facebooka uskogrudne, zlonamjerne, ksenofobne poruke i lažne vijesti.

Drugi član FPÖ-a Herbert Kickl, koji drži portfelj Ministarstva unutarnjih poslova, čovjek je koji je bio glavni sekretar stranke od 2005. do 2018. godine i odgovoran je za izborno oglašavanje koje uključuje slogane poput Držite zapad u kršćanskim rukama ili Islamizacija se mora zaustaviti. Kao ministar, Kickl sada tvrdi da je “restriktivna politika azila legitimna zabrinutost stanovništva”, te insistira na tome da se u Austriji mora stvoriti “infrastruktura”, gdje će se oni koji traže azil držati koncentrirani na jednom mjestu. Koncentracijski logori? Možda ne tim riječima, ali niko ne zna je li to bila poruka koju je pokušavao poslati biračkom tijelu?

OPSJEDNUTI MIGRANTIMA

Robert Misik je autor brojnih knjiga, organizator prosvjeda protiv desničara. Njegova najnovija knjiga, duhovita zbirka kratkih eseja pod nazivom Ljubav u vremenu kapitalizma upravo je objavljena. Za Misika, Kurzova nova vlada rezultat je onoga što opisuje kao “kraj 30-godišnjeg procesa postupne smrti”. To je proces koji je započeo još u osamdesetim godinama, kada se FPÖ počeo uzdizati pod Jörgom Haiderom. Taj je put doveo do prve nacionalne koalicijske vlade između ÖVP-a i FPÖ-a 2000. godine. Kancelar u to vrijeme bio je Wolfgang Schüssel. EU je u to vrijeme nametnula sedmomjesečne sankcije Austriji zbog desničarskog ekstremizma. To je čin koji bi danas bio nezamisliv. No, također je vjerovatno da je taj potez zapravo osnažio ekstremističke i protudržavne tendencije u Austriji. “Napredovali smo”, kaže Misik, “od nezamislivih do neizrecivih i nepodnošljivih”.

FPÖ je stranka koja ne skriva divljenje Viktoru Orbanu. To je stranka koja je uvijek bila u dosluhu s nacionalističkim identitarnim pokretom koji je u Njemačkoj privukao pažnju njemačke obavještajne agencije, odgovorne za praćenje svih oblika ekstremizma. FPÖ danas drži mnoge poluge u Austriji. Članovi FPÖ-a sada su odgovorni za policijski i obavještajni aparat, Ured za zaštitu ustava i protuterorizam (BVT), koji prati ekstremiste u zemlji, vojsku, diplomatsku službu i tijela socijalne skrbi. Možda kancelar Kurz nije posvećivao veliku pažnju kada se formirala njegova “tirkizno-plava” koalicija, ali FPÖ sada ne samo da ima dužnost zamjenika kancelara nego i ministre unutarnjih i vanjskih poslova, odbrane, prometa i rada i socijalne skrbi.

Zato se sada postavljaju neka važna pitanja: koja će to obavještajna služba, koja policija, koja pravosudna vlast, koja vojna aparatura razmjenjivati informacije i podatke s vladom koja uključuje Putinove prijatelje, obožavatelje Orbana i ljubitelje Salvinija? Stranka je potpisala sporazum o saradnji s Ujedinjenom Rusijom Vladimira Putina i održava srdačne odnose s mnogim desničarskim ekstremističkim strankama diljem Evrope, uključujući Vlaams Belang u Belgiji i Front National u Francuskoj.

Djelomično zahvaljujući Kurzovim izjavama i istupima, austrijska društvena polemika opsjednuta je migrantima i nevoljama koje ljudi imaju s njima. Priča je ne samo o izbjeglicama nego i strancima svih boja, uključujući Nijemce, Slovence i Mađare. Nekako ih je uvijek previše, navodno zaposjedaju sve javne stanove, popunjavajući sveučilišta i kupuju sve ulaznice za Bečku državnu operu, tako da ljudi rođeni u zemlji ne mogu doći do njih. “Kurz je PR proizvod”, kaže Florian Klenk, glavni urednik bečkog gradskog časopisa Falter, koji se etablirao kao središnji organ građanskog otpora u rastućoj kakofoniji austrijske politike. Tiraž časopisa raste, i to ne samo u Beču.

Klenk je, s jedne strane, prilično uznemiren. Uznemiren je činjenicom da su stvari postale toliko pogrešne da ministar unutarnjih poslova može bez ikakvih posljedica unajmiti pisca iz ekstremističke lažne platforme Unzensuriert.at(necenzorirano.at) kao svog glasnogovornika. No, s druge strane, kaže Klenk, ova vlada, ili barem koalicija s FPÖ-om, neće uspjeti jer ÖVP pritišće svog mlađeg partnera da donesu zakone koji idu protiv interesa populističke baze. Naprimjer, izrađuju se zakoni koji bi bili protiv interesa siromašnih i ranjivih u društvu, protiv svetog socijalnog stanovanja i radničkih prava. “To će dugoročno ubiti FPÖ”, kaže Klenk.

DELUZIJA VELIČINE

Nevjerovatne stvari napisane i izrečene na društvenim mrežama, na TV-u ili u novinama nisu izazvale veliku raspravu. Kada, primjerice, bivši biskup iz Salzburga kazao da crkva ne može blagosloviti odnose osoba istog spola jer “nije moguće blagosloviti bordele, koncentracioni logor ili oružje”, priča je dobila stubac na zadnjim stranama. S druge strane, pitanje žena koje nose mahrame ima istaknutu ulogu u medijima, kao da ljudi u Austriji nemaju drugih problema kojima bi se trebali baviti. Ljudi o ekstremizmu počinju više raspravljati tek kada se neki lokalni političar oglasi protiv muslimana. Taj neki je Peter Suntinger, koji je 21 godinu bio gradonačelnik gradića Grosskirchheim, daleko od Beča. “Mi smo strogo katolička zajednica, nećemo prihvatiti nikakve muslimane, jednostavno se ne uklapaju”, kazao je.

Grosskirchheim je u pokrajini Koruška, smješten na visokoj alpskoj cesti koja vodi ka najvišoj planini zemlje Grossglockneru. Suntinger kaže da je najveći problem to što se Grosskirchheim smanjuje. Problem je u ekonomskim temeljima grada, prometnim vezama i, naposljetku, integraciji grada u austrijski javni život. Turizam stagnira, ljudi se iseljavaju, a nacionalni političari ne rade ništa.

Suntinger je ušao u FPÖ početkom devedesetih. Napustio je stranku 2016. godine jer ona, tvrdi, ide u pogrešnom smjeru, desno, što je njen osnivač Jörg Haider pokušao ostaviti iza sebe. Do jeseni 2017. godine u njegovom je selu bilo sedam izbjeglica iz Sirije. “Naravno da smo im pomogli”, kaže pričajući kako je osobno htio obučiti jednog muškarca za rad u pilani, ali da on “zapravo nije želio raditi”. Cijela stvar, dodaje, bila je mučna. “Ti Sirijci, imali su mobilne telefone, odličnu odjeću, nisu izgledali kao da nemaju krov nad glavom.” U Suntingerovom svijetu stranci nisu korisni, već predstavljaju prijetnju statusu quo, pogotovo ako nisu kršćani. Nekoliko ljudi iz Holandije nedavno se preselilo u Grosskirchheim, ali oni su protestanti i stoga nisu previše odbojni. A muslimani? “To je drugačije”, kaže on, dodajući kako su ga građani izabrali da bi bili sigurni da se stranci tu ne smiju smjestiti.

Ako musliman pokuša kupiti kuću u gradu, kaže Suntinger, on će kao gradonačelnik razgovarati s prodavcem i, ako je potrebno, ponuditi više novca. On to naziva “politikom zemlje”. Malo je vjerovatno da će se u takvim okolnostima musliman preseliti u Grosskirchheim, ali kada ga optužite za ksenofobiju, on odgovara da nije ksenofobičan. A ako pitate što ima protiv muslimana, Suntinger kaže da nema ništa protiv muslimana, on jednostavno ne želi da žive u Grosskirchheimu. Ako mu kažete da je to logika desničarskih ekstremista, Suntinger odgovara da nije desničarski ekstremist.

Jörg Haider bio je osoba koja je okrenula austrijski politički i društveni poredak naglavačke. Da bi se shvatio njegov utjecaj na austrijsko društvo, potrebno je razumjeti kako su stvari prije njega funkcionirale. Socijaldemokrati i kršćanski demokrati podijelili su zemlju među sobom. Sve u zemlji, od teniskih terena do radnih mjesta, od automobilskih klubova do škola, bilo je crveno ili crno, socijaldemokratsko ili kršćansko demokratsko. Ako ste pripadali crnom timu, niste igrali na istim teniskim terenima kao i socijaldemokrati, a ako ste bili crveni, ne biste radili u kršćanskom demokratskom poduzeću. U parlamentu nije bilo prave opozicije, samo velika koalicija između socijaldemokrata i kršćanskih demokrata. Zakoni su donošeni bez bilo kakve rasprave, jednostavno su dogovarani između dviju stranaka. Austrijanci su davno zaboravili kako demokratija izgleda. A onda je došao Haider.

Izbio je na vrh FPÖ-a, koji je u to vrijeme bio strančica, zabava za ljude zaglavljene u prošlosti, a neki od njih još uvijek nisu sanjali o “velikoj Njemačkoj.” Izvan Austrije, Haidera se prvenstveno pamti samo zbog onoga što je govorio o nacistima, kao što je njegova tvrdnja da je Treći rajh imao “pristojnu politiku tržišta rada”. Da, zapravo, Haider je rekao ovo i druge još strašnije stvari. Haider je uništio stari dvostranački sustav transformirajući FPÖ u treću političku snagu. Glasanje za tu stranke povećalo se s 5 do 10 posto na 16 do 22 posto, a onda je 1999. stranka osvojila 26,9 posto glasova. Austrija je odjednom bila vrlo drugačija zemlja, uglavnom zahvaljujući Haideru.

Austrija je raskršće puteva iz Njemačke ka Italiji i dalje ka jugu, ali Austrijanci žive u svom zasebnom svijetu. Vožnja vlakom od Beča do glavnog grada Slovačke traje samo 59 minuta. Innsbruck se nalazi na pola puta između Njemačke i Italije. U vremenima Habsburgovaca carstvo se činilo ogromnim i beskrajnim. Danas je drugačije, danas su granice pred vratima, i to je ono što kod Austrijanaca proizvodi određenu količinu stresa jer su alpska zemlja koja nije osobito prostrana. Iako je zemlja ekonomski profitirala nakon pada željezne zavjese, psihološki se smatra gubitnicom. A kada je 2015. godine nastala tzv. balkanska izbjeglička ruta, počelo se strahovati kako će se austrijski identitet i kultura razrijediti. Austrija je danas zemlja suočena s deluzijom veličine i osjećajem inferiornosti, često u isto vrijeme.

FPÖ i njegovi pristaše vode pravi rat protiv slobode medija i protiv bilo kakvog mišljenja koje ne odgovara njihovom, što podsjeća na Trumpove tirade na Twitteru. Oni su tako stvorili mišljenje da je teška kritika njihove vlade nedopuštena zloupotreba slobode štampe, što je prilično zastrašujuće stajalište. Stefan Apfl ozbiljan je mladić, glavni urednik malog mjesečnog časopisa Datum. Na svoj način Apfl pripada i Haiderovoj generaciji. Još je bio školarac kada je čelnik FPÖ počeo mijenjati staru političku scenu. Od tada nije uništena samo politika nego cjelokupni poslijeratni konsenzus u Austriji koji je doprinio da ova država svojim građanima osigura redovan posao, dom i slobodno vrijeme. “Cijeli taj lanac koji je nekada funkcionirao je prekinut”, zaključuje Apfl. “I to ne može biti popravljeno. Sada treba popuniti praznine. Naprimjer, ksenofobijom.”

(stav.ba)

Zadnje iz rubrike VIJESTI

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana