Boškovizacija

“Bez glave ne valja ni ekser a kamoli čovjek.” Apropo te stare poslovice često se pitam šta ćemo sa čovjekom sa praznom glavom. Šta sa onim čije je srce puno mržnje? Gdje će on kanalisati tu negativnu energiju? Boško Obradović, predsjednik pokreta “Dveri” nema tu dilemu.

On fino ustane za skupštinskim mikrofonom i javno, jasno i glasno prenese ono što misli i osjeća. Ustane on i izvrijedja sve one koji politički ne misle kao on, a onda i sve one koji su različiti i po pitanju vjere i nacije od njega.

Taman kada smo pomislili da politika koja je “cvetala” devedesetih polako umire, na scenu nastupa on “mali ljotićevac” neostvareni političar. Svjestan da je narod na ovom podneblju prepoznao političke ideje koje on propagira i politiku koja ničemu ne vodi, odlučio je kako bi na sebe skrenuo pažnju, da na brutalan način vrijedja sve pripadnike Bosnjačkog naroda. Negirajući jezik, naciju i regiju u kojoj žive.

Ono što svakako ohrabruje jeste činjenica da ta politika ne daje rezultate medju njegovim,odnosno većinskim narodom u Srbiji. Svjestan te činjenice, taj politički diletant se setio održati konferenciju za novinare na kojoj se nije zaustavio, već je pokušao obmanuti narod lažima i izmišljotinama o nekakvim ikonama u muslimanskim podrumima. No, ko u vis pljuje na njega se vraća.

Gradjani ga kažnjavaju na svim izborima redom, a poslanici u skupštinskim klupama nepobitnim dokazima i argumentima. Dakle, ono što je sasvim sigurno je to da u ovom trenutku narod u Srbiji negativno gleda na pojavu nekakve “Boškovizacije” koja bi trebala da spasi Srbiju od Islamizacije.

Fašizam svakako treba osuditi, ali se postavlja pitanje: ako bi se na mržnju odgovorilo mržnjom kako bi se onda mržnja završila? Da njegovom ludilu nije bilo kraja potvrdio je nekakvom njegovom deklaracijom kojom bi navodno da ispoštuje poginule koji nisu dio većinskog naroda. Navodno se zalaže se za tradicionalne porodične vrijednosti, zatim vjere, i tu bi lekcije da drži, a i sam je dužan po riječima narodnog poslanika Marijana Rističevića, neke pare monahu iz Hilandara. Toliko o poštenju dotičnog.

Naš odgovor je politika pomirenja. Naša formula za uspjeh je tolerancija. Naša želja je sloga. Naša sudbina je suživot na ovim prostorima. Naša nada je bolja i svetlija budućnost. Naša obaveza je da bogastvo različitosti bude resurs koji treba negovati.

A moj lični odgovor Obradoviću je poziv da se mane ćorava posla i da se pameti dozove. I ne govorim ovo iz mržnje nego iz želje koja u meni budi nadu da će osjetiti čari različitosti. Ja kao neko ko se osjeća uvrijedjeno i koga si negirao znam da politika pomirenja nema alternativu. Stoga pozivam i sve one koji su taoci bolesti sopstvenog uma da prepoznaju i osjete užitak vjere, kulture, tradicije i da jedni druge podsjećamo na dobro a odvraćamo od zla.

Nema ništa plemenitije od poštovanja tog principa.

autor: Emir Preljević MBDZ

(sandzakpress.net)

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana