Dok smo bili jedinstven ummet

”Ja sam Sultan sultana i dokaz vladara. Ja sam Allahova sjena na Zemlji, halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i zapovjednik vjernika. Ja sam čuvar tri sveta grada: Mekke, Medine i Kudsa, i sultan Bijelog, Crnog i Crvenog mora. Ja sam sultan Carigrada, Burse, Anadolije, Damaska, Halepa, Egipta, Iraka, Kajrevana, Basre, Al-Ahse i svih arapskih zemalja. Ja sam sultan Jemena, Azerbejdžana, Rumelije, Armenije, Kirmana, Zulkaderiye eyaleta, Diyarbekira, Kurdistana, Berke, Cilicie, Karamana, Etiopije, Tripolija, Kipra, Rodosa, Grčke, Tatariye, Circassie, Gruzije, Turkestana, Bosne i okolnih zemalja, Beograda, Srbije i Albanije…..”

Ovako je nekada sultan Sulejman započinjao svoje pismo kraljevima i vladarima zemalja. U vrijeme kada su spomenute zemlje bile potčinjene jednom sultanu, kada su svi muslimani bili ujedinjeni pod vođstvom jednog vladara, bez obzira na rasu, porijeklo, naciju i jezik.

To jedinstvo bilo je tajna njihove moći koja se srušila onda kada je pukla karika koja se zvala hilafet i kada se raspalo muslimansko jedinstvo, pa smo onda postali Arapi, Kurdi, Perzijanci, itd. Snaga, moć i jedinstvo muslimana nestali su onda kada smo počeli međusobno da se sukobljavamo i da pomažemo naše neprijatelje jedni protiv drugih. Stoga, danas nema smetnje da cionisti i ostali neprijatelji islama i muslimana, budu moji saveznici protiv moje braće muslimana ukoliko će to dovesti do ostvarivanja moga cilja i osigurati mi ono što ja želim.

Islam je bio glavni faktor, ako ne i jedini, koji je okupio sve te nacije, rase i različite jezike u našim zemljama. Islam je uspio ujediniti i spojiti sve razlike i suprotnosti i u jednom trenu prekinuti sve međusobne nesporazume i sukobe, te od muslimana načiniti jedinstven i superioran ummet.

Islam je vjera koja je zbratimila i ujedinila Suhejba Bizantinca, Bilala Abesinca i Selmana Perzijanca na Arapskom poluotoku. Štaviše, islam je bio milost i za one koji ga nisu prihvatili, poput Kopta u Egiptu koji su bili i ostali kršćani, a koji su u vladavini islama pronašli pravdu koju nisu našli kod Bizantinaca koji su bili kršćani kao i oni. Islam je došao da iskorijeni sve oblike fanatizma i nacional-šovinizma i da njihovo mjesto zauzme pravda i samilost prema svim ljudima.

A kada je ova vjera oslabila u srcima njenih nositelja, nestalo je jedinstva i onda smo ponovo jedni druge počeli podsjećati na ono što nas dijeli i razdvaja, a zaboravljati na ono što nas ujedinjuje, pa smo sve više stagnirali i zaostajali, tako da smo se ponovo vratili u doba džahilijjeta (neznaboštva) da se ponosimo i hvališemo našim porijeklom i da međusobno ratujemo za slavu Arapa, Kurda, Perzijanaca i drugih nacija, nakon što smo svi bili samo muslimani i kao takvi bili ponosni i napredni.

Ovdje ne govorim o političkom mišljenju, već o vjerskom aspektu koji je mnogo važniji, jer politika se mijenja sa ljudima, a vjera se nikada ne mijenja. Nakon što nas je islam ujedinio, nacionalizam nas je razjedinio, tako da se čak ljudi jedne nacije bore jedni protiv drugih.

Vrlo je tegobno i mučno zagovornicima muslimanskog jedinstva gledati danas nevjerovatni uspon nacionalizma, sektaštva, separatizma i sukoba koji se, poput požara, šire u muslimanskom svijetu.

Mi živimo u vremenu u kojem gledamo kako ”Arapska koalicija” bombarduje Jemen, kako Bašar Asad, koji je Arap, poziva Ruse da ubijaju Arape, kako se arapske zemlje Zaljeva bore protiv Katara kao arapsko-zaljevske zemlje, kako Kurdi nastoje da se odcijepe i stvore nacionalnu kurdsku državu. Također, nedavno smo vidjeli izuzetno zadovoljstvo arapskih zemalja i njihovih vođa, jer su se nadali da će uspjeti državni udar u Turskoj. Eto, tako je došlo do sukoba među braćom kada je prevladao nacionalizam i sektaštvo nad duhom čiste vjere islama kojoj svi, deklarativno, pripadamo.

Nekada je jedinstvo bilo ključ uspjeha islamskog ummeta. To je najbolje znao i shvatio Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa je iskoristio mirovni sporazum na Hudejbiji da okupi suparnička arapska plemena i od njih izgradi jedinstvenu i jaku mslimansku cjelinu. Shvatio je to i prvi pravedni halifa muslimana, Ebu Bekr, r.a., kada je krenuo u borbu protiv otpadnika, pa kada je izvojevao pobjedu i kada su se muslimani ponovo ujedinili, krenuli su u osvajanje Perzije i Biznatije i za samo dvije godine uspjeli su razbiti vojske dvije najjače sile u to vrijeme.

Shvatili su to i Nuruddin el-Zenki i Salahuddin Ejjubi, pa su svoj život posvetili jedinstvu muslimana. Na kraju im je to pošlo za rukom i oni su uspjeli ujediniti vojske Egipta i Šama, a nakon toga su oslobodili Kuds od krstaša.

Da sultan Selim I nije uložio maksimum truda na jedinstvu muslimanskog svijeta, ne bi Osmanski hilafet postao najveća država na Zemlji. I ne bi sultan Sulejman uspio prodrijeti u Evropu i osvojiti Beograd, Mađarsku i otok Rodos, niti počinjati svoja pisma vladarima riječima u kojima se osjeća moć i snaga koju mu je Allah podario da je usmjerava kuda hoće i kako hoće.

S druge strane, nacionalističke i separatističke tendencije uvijek su bile u znaku propasti, slabosti i etničkih ratova i sukoba u kojima je svaka strana željela povećati svoj utjecaj i kontrolu te sarađivati s neprijateljem, za kojega su obje muslimanske strane jednake.

Primjera u povijesti je mnogo. Svakako da je vrijedno spomenuti da je pad Kudsa (Jerusalema) u krstaške ruke bio rezultat slabljenja Abbasijske države (u drugoj abbasijskoj eri) i povećanje utjecaja malih muslimanskih država i sukoba između njih.

Poznat je sukob između Seldžuka i Fatimija za prevlast nad Kudsom, koji je završen pobjedom Fatimija i preuzimanjem Kudsa, 489. h.g., koje je prethodilo krstaškom osvajanju Kudsa, 492. h.g., kada više nije bilo muslimana koji će ga spasiti i izbaviti iz krstaških ruku. Čak su se Seldžuci jedni s drugima sukobljavali i međusobno ratovali. Zatim, jedan od glavnih uzroka pada Osmanskog carstva bio je postojanje spomenutih ideja i međusobnih sukoba zbog nacionalizma.

No, kao da nismo naučili lekcije iz povijesti, pa nam se povijest ponavlja. Šta je drugo bio Mustafa Kemal Ataturk osim turski nacionalista koji se borio za dominaciju turskog nacionalizma nad drugim nacionalizmima. Šta je drugo bio Šerif Husein osim arapski nacionalista koji se borio za dominaciju arapskog nacionalizma tako da je i svoju revoluciju nazvao Velika arapska revolucija, iako je koristio englesko, a ne arapsko oružje. Naravno, nakon toga, ovakvi Arapi kao što je bio Šerif Husein, stali su na stranu Engleza i bili su engleski saveznici protiv Osmanskog hilafeta u Prvom svjetskom ratu, poslije kojega je srušen posljednji hilafet muslimana, a da ga muslimani do danas nikada nisu uspjeli povratiti i ponovo uspostaviti.

To su, dakle, rezultati nacionalizma i nacionalističkih ideologija: udvostručena slabost muslimana, srušen hilafet i uništeno muslimansko jedinstvo (jedinstvo ummeta) na principima islama. A tako mora biti kad god se postupi suprotno Allahovoj naredbi u Kur'anu: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu'minun, 52.) Nakon neposlušnosti prema Allahu, slijedi nastavak: ”A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda, zato ostavi ove u zabludi njihovoj još neko vrijeme!” (El-Mu'minun, 53.-54.)

Allah, dž.š., nas poziva i savjetuje da se vratimo u okrilje Allahove vjere, jer islam je izvor našeg ponosa i snage, kao što dolazi u ajetu: ”Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (En-Nisa’, 139.) I kao što je kazao drugi pravedni halifa, Omer ibn Hattab, r.a.: ”Mi smo narod kojem je Allah dao ponos u islamu, i kad god budemo tražili ponos mimo islama, Allah će nas poniziti.”

Nema napretka, ponosa i snage za muslimane sve dok muslimanski narodi ne budu vidjeli svoje vladare i kraljeve u jednom saffu sa svojim narodom, kao što su u jednom saffu stajali halifa Ebu Bekr, r.a., i Bilal ibn Rebbah, r.a., dok ne vidimo Arape da su spremni prihvatiti Kurda, kakav je bio Salahuddina Ejjubi, ili Perzijanca iz Havarezma, kakav je bio Sejfuddin Kutuz, ili Turčina, kakav je bio Muhamed Fatih, za svoga vođu, bez imalo zazornosti i omalovažavanja. Tek tada se možemo nadati novom ”Bedru”, ”Hittinu”, ”Ajn Džalutu” i velikim osvajanjima poput osvajanja Konstantinopolisa.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana