Ferid Muhić: Sebe svojim očima sagledajmo, Bošnjaci!

Nad cijelim Balkanom, ponajviše pak nad Bosnom, lebdi sjena mita dužnika i povjerilaca, grešnika i pravednika, izdajnika i izdatih, nasilnika i žrtve, zulumćara i osvetnika!

Formirana kao kolektivna matrica, ova dijabolična iluzija zamjenila je istinu neistinom, sa efektom trajnog nesporazuma, tinjajućeg animoziteta i potencijalnog krvavog konflikta; ta sjena već cijelo jedno stoljeće leluja kao prijeteći hologram, danju i noću, nad javom i nad snom svake generacije Bošnjaka.

U ovom istorijskom trenutku, najpreči zadatak za Bošnjake je jasan kao sunce: osloboditi svoju savjest jednom zauvijek ove hipoteke krivca nametnute Bošnjacima bez ikakvog pokrića u istorijskim činjenicama. Ujedno, put prema miru, uzajamnom poštovanju i stabilnosti  svih naroda i svih država na Balkanu trasiran je imperativom  trajnog napuštanja diskriminirajućih mitova o narodima pravednicima i narodima izdajnicima,  i beskompromisnim poštovanjem istorijskih činjenica koje će omogućiti da se zajednička budućnost Balkana utemelji na prihvatanju zajedničke istine o njihovoj prošlosti.

Jer dalje forsiranje tog mita rezultiraće perpetuiranjem nesporazuma, rasplamsavanjem mržnje i planiranjem novih agresija i genocida. S druge strane, zamjena  ove ideološki fabrikovane laži  istinom, raspršiće apokaliptični hologram kao što svjetlo rasprši mrak i stvoriti uslove za trajno pomirenje, ako ne sadašnje, a ono svakako budućih generacija svih naroda na Balkanu.

Time će se dosadašnja ideološko-politička konstelacija na tlu Bosne, opterećena mitom o navodnoj političkoj i moralnoj hipoteci Bošnjaka, definitivno naći tamo gdje joj je oduvijek bilo mjesto: na đubrištu istorije. Ne-bošnjački narodi se više neće moći pozivati na povijesno falsifikovane džokere “žrtve“ i “pravednika“;  Bošnjaci će konačno dobiti punu istorijsku rehabilitaciju i afirmisati svoj intergitet, bez stigme “krivaca“ i “izdajnika“.

Da bi se to ostvarilo, neophodno je kamen po kamen, ciglu po ciglu dekonstruisati postojeće nacionalističke mitološke narative, i zatim ih prezidati, istim redom, kamen po kamen i ciglu po ciglu, u novo zdanje naučno neosporne istine koja ne nudi ni jedan argument za moralnu diskvalifikaciju jednih i uzdizanje drugih naroda, uvijek na štetu Bošnjaka, još manje pak za dosadašnju praksu  političke majorizacije i subordinacije cijelih naroda.

Ovdje se, samo od sebe nameće pitanje, zašto se, i pored očigedno vitalne važnosti, uporno ignoriše imperativ pomirenja u regionu, zašto se ne pristupa ovom poduhvatu koji vodi trajnom pomirenju i saradnji? Zato što pomirenje ne odgovara političarima u regionu, vaspitanim na neistini, obrazovanih na lažima, koji i dalje ne skidaju oči sa Bosne i kojima su poricanje Bošnjaka kao naroda, bošnjačke kulture, bosanskog jezika i Bosne kao samostalne suverene države koja je postojala vijekovima a nikada nije bila ni srpska ni hrvatska, mantre za produžetak planova okupacije Bosne. Zato što se jedan diskriminatorski mit, održavan da tinja, može razgoriti po potrebi i što se s njim može manipulirati kad god se to učini korisnim za ostvarivanje lukrativnih ciljeva korumpiranih političkih nomenklatura, koliko god ti ciljevi bili  etički sporni, potencijalno pogubni za Bosnu i politički štetni za konkretnu državu i cijeli region. A suština ovog mita je zapravo jednostavna: notornu laž u koju niko ne bi povjerovao ako bi je provjerio, nastoji se promovisati u banalnu svakodnevnu istinu u koju će povjerovati svako bez provjeravanja.

U ovoj situaciji, Bošnjaci su dužni da se okrenu sebi i jednom zauvijek rasčiste sve nedoumice koje ih još muče u vezi njihovog sopstvenog identiteta. Prvo što je potrebno: osloboditi se uticaja svih dosadašnjih priča koje su drugi pisali o nama, prekinuti s drugima svaku dalju raspravu na ovu temu. Sve ono što smo od drugih  “naučili“, “znali“ o sebi, o svom identitetu i kulturi, o Bosni i prošlosti Bosne, sve to skloniti na stranu,  staviti u zagrade, dok potpune ne izblijedi iz sjećanja. A sada odmah krenuti u istraživanje istine sa što manje pretpostavki; još bolje,  ako je moguće bez bilo kakvih pretpostavki – presuppositionless – da upotrijebimo jedan filozofski pojam iz trerminološke riznice osnivača fenomenologije Edmunda Husserla. Ovakva fenomenološka redukcija bošnjačke kolektivne svijesti je apsolutno nužan preduslov njihovog samorazumijevanja i utoliko – nacionalnog samoosvješćenja Bošnjaka! – s obzirom na činjenicu da je praktično sve što Bošnjaci “znaju“ o sebi, nametnuto im je od drugih; po svom sadržaju, sve je to prijesna laž i i gole izmišljotine namijenjene gašenju nacionalne svijesti Bošnjaka i njihovoj totalnoj kolektivnoj amneziji.

Drugi neophodni korak svodi se na neku vrstu samosagledavanja, introspekcije, na ono što Hegel naziva: sich-in-sichselbst-reflektieren, na najvišu formu autorefleksije, na svijest koja sebe kroz sebe samu spoznaje.  Makar jednom u svojoj istoriji mora svaki narod shvatiti sebe kroz sopstveno samoodređenje, promišljajući sebe i povijesno, i kulturno, i duhovno, da bi sebe konstituisao kao samosvijesnu zajednicu, a svoju kolektivnu samosvijest uzdigao na nivo nacionalnog karaktera. Bošnjaci to do sada nisu učinili. Isto to, barem jednom u životu, treba učiniti i svaki čovjek da bi, tako reći, znao s kim ima posla! Bez toga, ljudi prožive cijeli svoj vijek ne znajući ni čiji su život zapravo živjeli. Malo koji Bošnjak je to učinio.

Za nas Bošnjake, internalizacija istine o sopstvenom identitetu – dakle, usvajanje svoje istine o sebi – predstavlja prvi i najvažniji uslov naše nacionalne emancipacije.

Ni jedan narod koji je formirao sopstvenu samosvijest, nikada nije došao do te samosvijesti tražeći pomoć, savjet ili mišljenje od drugih. Ni Srbi ni Hrvati nisu zvali Bošnjake da se konsultuju s njima kada su gradili, stvarali, ideološki oblikovali sopstveni identitet. Jer, prisustvo drugog u takvom procesu ukida samu ideju samopotvrđivanja jednog naroda koja se ostvaruje ili kroz samostalnu autoidentifikaciju i samoosvješćenje, ili nikako!

Ime, jezik, kultura, sistem vrijednosti,  moraju biti isključivo rezultat samog naroda koji uspostavlja sopstvenu samosvijest, koji gradi svoj identitet.

Dva uslova, naizgled suprotna u intonaciji, moraju se uskladiti i ispuniti,  da bi se oduprijeli opasnostima koje već preko 120 godina ozbiljno dovode u pitanje opstanak nacionalne svijesti Bošnjaka! Prvi se odnosi na potrebu da saznamo istinu o sebi, da steknemo jasnu nacionalnu svijest o sopstvenom identitetu; drugi se tiče stepena naše solidarnosti i povezanosti za sopstvenom kulturom, istorijom, tradicijom. Odricanje od sopstvenog identiteta,m ili čak samo potiskivanje svijesti o sopstvenom identitetu, u ime opstanka i  sigurnosti jednog naroda, dovodi u pitanje njegov opstanak  i znatno povećava nesigurnost života njenogvih pripadnika.  Konačno, postoje  granice čak i u cijeni koju vrijedi platiti u ime   opstanka! Spasiti goli život bez obzira na cijenu, može ponekad biti najvažnije za pojedinca, a da ipak ne ugrozi njegov integritet, jer je njegov personalni identitet nerazdvojan od njega. Ali narod mora svakodnevno i kontinuirano, iz generacije u generaciju, svjesno i organizovano obnavljati nacionalnu i kulturnu samosvijest da bi opstao kao narod.  Opstaćemo kao narod, samo ako i naše vrijednosti i naša tradicija opstanu sa nama!

Zadatak dugoročan a hitan: još uvijek neostvariv u cjelini, a upravo sada  nužan; opasan a spasonosan; i iznad svega – plemenit!

Glavna prepreka ostvarenju tog zadatka, za sada nepremostiva, predstavlja produženje politike hegemonizacije i dominacije prema Bošnjacima sa ciljem definitivnog gašenja naše nacionalne i kulturne svijesti.  Kako Bošnjaci mogu spriječiti strateški plan njihove de-nacionalizacije i potpunog samozaborava!?

Najprije, ne smijemo gubiti više ni trenutka na rubriku “Drugi o nama“. Ko su, svi oni, đuture, sa svim onim što govore o nama,  u poređenju s nama i onim što mi znamo o sebi!?   Mogu li oni biti smetnja samospoznaji identiteta cijelog jednog naroda!? Da se niste preračunali, gospodo poslušnici među Bošnjacima, da ih niste precijenili, kvislinzi bošnjačkog identiteta, vi koji biste da nas podučite o tome ko smo, šta smo, odakle smo i kakvi smo, servirajući nam ono što ti drugi, nekakvi vajni “naučnici“ govore o nama!? Zar ne vidite da svi naučnici svijeta, sa svim svojim znanjem o mravima, ne mogu ni najmanje promijeniti život, navike, konačno – ne mogu promijeniti bit i narav ni jednog jedinog mrava, a mi dopuštamo da nam drugi popuje ko smo i kakvi treba da budemo!? Pri tom, za razliku od mrava, ljudi imaju i svijest, refleksiju, samospoznaju, imaju svoju tradiciju, svoja predanja, svoju istoriju koju pamte! Šta nam može sve ono što su drugi pisali o nama i protiv nas, čime to može dovesti u pitanje našu svijest o sopstvenom identitetu? Kakvu silu bi morao imati, tačnije, koliko bi lud i mahnit morao biti onaj ko bi bio toliko pretenciozan da povjeruje kako može potresti temelje identiteta i samosvijesti cijelog jednog naroda? Taj i takav “istoričar“, “etnolog“, “kulturni antropolog“, i svi slični “naučnici“ svijeta, mogu Bošnjacima nauditi i na Bošnjake utjecati, samo onoliko koliko im to mi Bošnjaci dopustimo! Zar bi nam oni mogli naškoditi, zar bi nam mogli izbrisati ono što sami znamo o sebi i umjesto toga utuviti nam svoje kvazi-naučne bućkuriše kao istinu o nama samima,  ako im mi ne bismo dopustili? I zar nas ne bi potpuno obenđijali, zbunili i dezorijentisali, samo  ako bismo im mi dopustili da to učine, samo ako bismo slušali njih umjesto sebe!?

Ko su svi oni  za samosvijest Bošnjaka? Niko i ništa!

Pitaj se, Bošnjače, makar jednom, ozbiljno i jasno o sebi,  i promisli dobro: Ko su svi koji su ikada rekli bilo šta o tebi, za tebe i tvoju samosvijest? Niko i ništa!

Mogu li ti unijeti sumnju, mogu li te učiniti nespokojnim bilo čije riječi, taman kad bi to bile i riječi svih ljudi svijeta koji bi pokušali osporavati tvoju samosvijest, sve dok ti znaš ko si? Ne mogu!

O sebi pitaj samo sebe!

Ko pita tebe o sebi!?

Pa do kada ćeš biti opsjednut potrebom da sebe dokazuješ drugome? Do kada će te držati u katatoničnom transu tvoja istorijski izazvana pomirljivost, popustljivost, konačno – tvoja inferiornost – koja ti je nametnula refleksnu naviku da se legitimiraš pred drugim, da u drugome tražiš potvrdu sebe, da dokazuješ drugome ono što ti niko ne može osporiti i u čemu te niko ne može razuvjeriti – o čemu te, konačno, niko nema prava ni pitati a kamoli ubjeđivati te  da on zna ko si ti bolje od tebe samog!? I još, do kada ćeš uporno, poniznom tvrdoglavošću, dokaze o sebi tražiti u mišljenju drugog, posebno onog ko ti se ruga i ko oholo ne krije da te prezire!?

Šta ti je, Bošnjače? Probudi se, preni se iz tog stanja duhovne učmalosti,  udubi se u sebe i sebe svojim očima sagledaj! Pa se tek onda obazri oko sebe i suoči se sa svijetom, ne više da mu se poltronski ulaguješ i tražiš njegovo priznanje i odobravanje, nego kao samosvjestan čovjek  pripadnik samosvjesnog naroda, naroda koji sebe zna kao Bošnjake! Kada se upoznaješ s nekim ko pita o tebi, predoči mu da upoznajući tebe, upoznaje čovjeka sa ličnim integritetom i nacionalnim identitetom!

Zar si se Bošnjače, zaista odrekao  sebe, zar si digao ruke od sebe samog?  Zar si se, uistinu, prepustio na volju da ugodiš onima koji bi da od tebe naprave krpu za brisanje cipela? Zar si, Bošnjače, toliko klonuo da se više ne usuđuješ ni u snu biti najbolji?

Ja u to nikada neću povjerovati, jer znam ko smo i od kakvog smo visokog roda!

Bošnjače, budi onaj koji jesi! Bolje je da te ne vole oni kojima smeta što si Bošnjak,  nego da te vole zato što si se odrekao sebe!  Zar  ti je preče njihovo mišljenje od tvog dostojanstva!?  Niti im ugađaj, niti troši vrijeme na njih – nastupaj suvereno sa visine naroda kom pripadaš!

Treba razviti nacionalnu samosvijest da bi se shvatila sopstvena situacija u konkretnom vremenu. Treba znati da nam je sve što smo izgubili i što nam je nepravedno oduzeto, bilo izgubljeno i oteto, kada smo se odricali svog identiteta. Bošnjaci su  dovedeni u situaciju da više ne shvataju da im je oduzimano ono što je njihovo i samo njihovo, samo kada su se odricali sebe i da će im se to dešavati sve dok se odriču sebe! Bošnjak – to znači biti velmoža, plemić, princ  – kralj, kao što je svaki čovjek svjestan kom narodu pripada – velmoža, plemić, princ – kralj! Svaki kralj može izgubiti kraljevstvo ali će uvijek ostati kralj, sve dok čuva svoj kraljevski indentitet, svoju svijest da je kralj. Bošnjaci nisu skitnice ni prosjaci kojima treba nečija milostinja i koji  čekuju da im neko poda sadaku; Bošnjaci su plemići koji u žive na svom posjedu, plemenitom gdje god živjeli u cijeloj Bosni! A gdje god u Bosne živi neko drugi, sve je to djedovina Bošnjaka!

Bošnjaci će, ako Bog da, konačno svoju stvar postaviti na sebe, i sebe sebi sobom odrediti,  kroz kolektivno  samoispitivanje i samoodređenje, bez bilo kakve rasprave sa bilo kim,  uz Božju pomoć sopstvenom snagom, oslonjeni na sebe, svoj razum i svoju savjest!

To nam je sada najpreče!

U sebe se zagledati!

Zagledajmo se u sebe, Bošnjaci!

U moralni zakon u nama i u zvjezadno nebo nad nama!

I vidjećemo:

Ovi i ovakvi mi,  to nismo mi!

Oni smo koje ponekad ugledamo, češće pak naslutimo,

Uz nas

Oni smo koji govore jasno dok ovi ćute,

Koji su neumorni kada ovi klonu,

Koji pamte kada ovi zaboravljaju,

Oni smo koji ostaju uspravni kada ovi padnu,

Koji će uvijek znati ko su i kada ovi zaborave

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.