Kur'anske poruke i pouke – Ne postoji nagrada ni plata koja se može mjeriti sa mirom i rahatlukom u srcu

– Musa, a.s., živio je i odrastao na faraonovom dvorcu, ali mu nije bilo zazorno da radi kao najamni radnik i da čuva ovce kad su se životne prilike promijenile, o čemu govore sljedeći ajeti: “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.”

“Neka bude tako između mene i tebe!” – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (El-Kasas, 27.-28.)

– Ne postoji nagrada niti plata koja se može mjeriti sa mirom i rahatlukom u srcu, u grudima. Najbolji dokaz za to je slučaj čarobnjaka (sihirbaza) iz vremena Musaa, a.s., koji su se, na faraonov poziv, okupili da poraze i osramote Musaa, a.s., i koji su se nadali velikoj nagradi od faraona ako uspiju u svojoj namjeri, pa su rekli: “Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?” “Hoće – odgovori on -“bit ćete tada sigurno meni najbliži.” (Eš-Šu'ara, 41.-42.)

Na kraju su čarobnjaci sedždu učinili i pred faraonom obznanili svoje vjerovanje u Allaha. Nije im bila na umu faraonova nagrada, a nisu se bojali ni njegove kazne. Smirenost koju su osjetili u srcima zbog spoznaje i vjere u Allaha, učinila je da zaborave na sve prolazne dunjalučke užitke, ali i na nedaće i iskušenja. U Kur'anu dolazi: ”Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: ‘Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!'”(Eš-Šu'ara, 46.-48.)

– Kur'an nas također uči da nema mira ni rahatluka vjerničkoj duši dok se u njoj ne učvrsti uvjerenje koje je spomenuto u ajetu: ”Mi od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!” (Ed-Dehr, 9.)  Stoga, ne traži i ne očekuj ni od koga ništa, osim od Allaha, pogotovo za dobročinstvo koje činiš, pa da osjetiš bol i razočarenje zbog tog očekivanja.

– Znaj da Allah nekada uskrati nešto Svojim robovima da bi im dao bolje od onoga što im je uskratio. Spominjući slučaj Musaa, a.s., koji je kao novorođenče, nakon što ga je majka stavila u sanduk i bacila u rijeku, dospio na faraonov dvor, Allah, dž.š., veli: A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: ‘Hoćete li da vam je pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?’ I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna.” (El-Kasas, 12.-13.)

Da Allah nije zabranio Musau, a.s., dojilje na faraonovom dvorcu, on bi tu ostao i ne bi se vratio majci. Tako nas Kur'an uči da je nekada Allahovo zabranjivanja i uskraćivanje, zapravo davanje.

– Vjernik i vjernica, svjedeno da li živjeli u izobilju i rahatluku, ili pak u neimaštini i iskušenjima, svejedno bili univerzitetski profesori i vladari, ili obični radnici i čobani, ne smiju nikada smetnuti s uma da je tevhid – istinska spoznaja i vjera u Allaha – osnovni razlog našeg postojanja i glavni uvjet za spas, sreću i uspjeh na oba svijeta.

Tako Allahov Poslanik, s.a.v.s., u pećini Sevr podsjeća svoga druga Ebu Bekra, r.a., na tevhid i govori mu: ”Allah je sa nama!” (Innallahe me'ana!).

Jusuf, a.s., u zatvoru svojim zatvorskim drugovima govori o tevhidu i pogubnosti širka, pa kaže: Nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.” (Jusuf, 38.).

Junus, a.s., ni u utrobi ribe nije zaboravio na tevhid, pa je zavapio: “Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si!” (La ilahe illa ente subhanek!) (El-Enbija’, 87.);

Zbog tevhida je skupina mladića pobjegla u pećinu, pa su rekli: “Gospodar naš –  Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.” (El-Kehf, 14.)

Upravo zbog tevhida, zbog iskrenog vjerovanja i istinskog pouzdanja u Allaha, vjernik i vjernica nikada ne gube nadu u Allahovu milost i pomoć.

I pored toga što su kod njega postojala tri osnovna razloga za očaj: oronule kosti, sjede vlasi i žena nerotkinja, Zekerija, a.s., ni u jednom trenutku nije izgubio nadu da će mu Allah podariti dijete, pa je u dovi učio: ”A nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.” (Merjem, 4.)

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana