Na Ćabi se Bogu pomolila: „Daj mi, Bože, Muju Dženetića”

Hadždž je peti rukn islama. Filološki, općenito znači cilj. Međutim, ta riječ je promijenila svoje filološko značenje i upotrebljava se u običajnoj terminologiji da označi odlazak i posjećivanje posebnih, svetih, hadždžijskih mjesta u S. Arabiji radi specifičnih obreda u određenom vremenu. Cilj posjete su Mekka, Arefat i Mina; vrijeme određeno za taj ibadet su mjeseci hidžretskog kalendara: ševval, zul-ka’de i zul-hidždže, a specifični obredi kao što su tavaf (obredni obilazak Ka’be) sa’j (hodanje i trčanje između Saffe i Merve) i slično, imaju određene vremenske termine kao što je, npr, vukuf, (stajanje na Arefatu) koje je pravovaljano samo od podnevskog vremena devetog dana zul-hidždžeta pa do sabaha slijedećeg (bajramskog) dana.

Najprihvatljivije mišljenje je da propis hadždža, historijski, postaje farzom, tj. strogom vjerskom obavezom, devete godine po hidžri, a da je praktično prvi put izvršen odmah po ukazivanju prilike i dolaska njegovog termina slijedeće godine u svetim mjesecima desete godine po hidžri.

Nek me nose hodže i hadžije

Kod bosanskih muslimana termin hadždža koristi se u izvornoj šerijatskoj verziji i označava „odlazak na Ćabu” kao što je u pjesmi „Mrak zateče po gori svatove”:

Iza ovog na Ćabu otiš'o,

al’ na Ćabi nešto progovara:

„Što će ovdje djever Muhammede?

On je davno Ćabu učinio.”

Termin hadžija označava osobu koja je bila na hadždžu i tim činom stekla poseban stepen vjerskog i društvenog autoriteta što se razumije iz pjesme „Meho s majkom po has-bašči hoda”, u kojoj Meho zbog nesretne ljubavi suicidno završava ostavljajući oporuku da ga nose i ukopaju dvije posebne, odabrane kategorije ljudi od kojih je jedna kategorija hadžija:

Nek me nose hodže i hadžije,

nek me nose kroz tisne sokake,

ispred dvora Nazul-bega Fate,

ne bi li me ugledala Fata,

ne bi l’ bila srca žalovita,

ne bi li me malo požalila.

Ova kategorija se u narodnom pjesništvu eshatološki vrednuje stepenom i odabranim mjestom u Džennetu, kao što je slučaj u pjesmi „Kad ja pođo’ u džamiju”:

Ja pogleda’ po dženetu,

po dženetu po devletu,

ja ugleda’ tri alaja:

jedan alaj sve šehita,

drugi alaj sve hadžija,

treći alaj sitne dice,

sitne dice iz mejtefa.

Farz jedan put u životu

Islamski učenjaci se slažu konsenzusom, a na temelju Kur’ana i sunneta, da je hadždž farz (stroga obaveza) muslimanima pod određenim uvijetima.

U Kur’anu se kaže: „Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.”( Ali imran, 97). „Hadždž i umru radi Alaha izvršavajte.”( El-Bekare, 196.). „I oglasi ljudima hadždž! Dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih.” (El-Hadždž, 27.)

Buharija i Muslim bilježe predanje od Abdullaha b. Omera u kojem se taksativno pobrojavaju temelji islama u koje spada i hadždž.

Islamski učenjaci se slažu da je hadždž farz (stroga obaveza) samo jednom u životu a njegovo ponavljanje je u statusu tetavvu’a (dobrovoljni ibadet). Ahmed i Nesai u približno sličnom značenju bilježe predanje od Ibni Abbasa u kojem se kaže da je Poslanik, a.s, držao hutbu (predavanje, propovijed) rekavši: „Ljudi, propisan vam je hadždž!” El-Akre’ b. Habis upita: „Je li svake godine?” Poslanik, a.s, odgovori: „Da sam to rekao bila bi stalna obaveza koju ne biste mogli ispuniti. Prema tome, hadždž je jednom, a ko poveća, tretira se kategorijom tetavvu’a”.

U narodnom pjesništvu spominju se slučajevi brojnih odlazaka na hadždž. Jedna pjesma nosi naslov „Tri puta je na Ćabu hodila”. Indikativno je da se u pjesmi radi o djevojci koja ide tri puta na hadždž, iako pripada populaciji koja, obično, najrjeđe ide na hadždž, što upućuje da je institucija hadždža bila jako poštovana i masovna praksa muslimana:

Divojka je malo divovala:

Sedamdeset i sedam godina.

Tri puta je na Ćabu hodila,

Ćabi kući tiho govorila:

„Ćabo kućo, udat bih se mlada!”

Iz Ćabe joj nešto progovara:

„Udat ćeš se, lijepa divojko,

udat ćeš se i pokajat ćeš se;

na um će ti pasti divovanje,

spominjat ćeš carstvo divojačko:

car ti bijah dok u majke bijah,

sva me Bosna carom zovijaše,

a moj dragi carom i vezirom.

Ne bih carstva za vas Stambol dala,

Agaluka za tri pašaluka,

Ni mahale, u kojoj sam rasla,

I u njojzi dragog zagledala.

U drugoj pjesmi sa sličnim motivom „Djevojka je malo djevovala” spominje se, čak, sedmerostruki djevojački odlazak na hadždž:

Djevojka je malo djevovala,

Sedamdeset i sedam godina.

Sedam puta Ćabi dolazila.

Sedam puta Ćabi govorila:

„Ćabo moja, bi l’ se ja udala?”

Sedmi put joj Ćaba progovara:

„Hajd’, ne luduj, lijepa djevojko.

Udaćeš se i pokajaćeš se,

Steć’ ćeš muža, venućeš ko’ ruža,

Steć’ ćeš djece, venućeš ko cvijeće.

Hadž je najljepši džihad za žene

Logiku mnogostrukog odlaska na hadždž možemo tražiti u nekim hadiskim normama iz kojih se da razumijeti posebna vrijednost hadždža za žene, slabe, stare i iznemogle. Buharija i Muslim bilježe da je Aiša rekla Poslaniku, a.s: „Allahov Poslaniče, zašto i mi (žene) ne ratujemo uz vas i ne idemo u džihad?” Rekao je: „Za vas je najbolji i najljepši džihad hadždž, hadždž mebrur (primljeni hadždž).” Aiša je rekla: „Nakon što sam ovo čula od Allahovog Poslanika, a.s., nikada više (ni jedne godine) nisam izostavila hadždž.”

Nesaija bilježi od Ebu Hurejre sa lijepim lancem prenosilaca da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Hadždž za starog, slabog i ženu je na stepenu džihada.”

Hadždž je specifičan po tome što, ako bude obavljen na propisan način i primljen kod Allaha, dž.š, anulira prijašnje grijehe kao što se bilježi u predanjima Buharije i Muslima. Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s,  rekao: „Ko obavi hadždž, apstinirajući seksualno u tom vremenu i kloneći se grijeha, vraća se sa hadždža čist od grijeha kao da ga je majka tek rodila.”

Nagrada za primljeni hadždž je ulazak u Džennet, kako se razumije iz hadisa Nesaije i Tirmizije koji ga ujedno drži vjerodostojnim predanjem:

„Za hadždž mebrur (primljeni hadždž) nema druge nagrade osim Dženneta.”

Hadždž je jedna od tri vrijednosti koje mogu pobrisati sve prijašnje grijehe, kao što se navodi u Muslimovom hadisu, koji bilježi od A’mra b. el-‘Asa da mu je Poslanik, a.s, rekao: „Zar ne znaš da primanje islama ništi sve što je učinjeno prije, i da hidžra i hadž imaju isti takav status?”

Hadždžija se tretira, dok je u obredima hadždža, Allahovim gostom i deputantom kojem se uslišava molba (dova) i opraštaju grijesi: Bilježe Nesaija, Ibni Madždže, Ibni Huzejme i Ibni Hibban od Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s, rekao: „Oni koji obavljaju hadždž, ili u’mru, Allahovi su deputanti i gosti; ako ga mole, usliša im se, a ako traže oprost grijeha, oprosti im se.”

Vrijednost dove na hadždžu

Motiv primanja dove, molbe koja se uputi na hadždžu, obrađen je u narodnoj  pjesmi „Poveo kući staru ljubu” na vrlo interesantan način. Djevojka od sedamdeset i sedam godina koja je tri puta „na Ćabu hodila” dovi kod Kjabe da joj Bog odredi kao suđenika mladog Muju Dženetića, što se i ostvaruje. U toj nesrazmjeri da starica od sedamdeset i sedam godina dobije mladića kao suđenika, ustvari, pokazuje se i naglašava vrijednost dove na hadždžu, koja, upućena na tom svetom mjestu, čini da se i takvo čudo desi pa da starica, doista, zadobije mladića za muža:

Među njima cura djevovala

Sedamdeset i sedam godina;

Tri puta je na Ćabu hodila,

Sva tri puta zdravo dohodila.

Na Ćabi se Bogu pomolila:

„Daj mi, Bože, Muju Dženetića,

da Bog dade da mi suđen bio!”

Bog joj dade Muju Dženetića.

Odvede je dvoru bijelome.

Govorio Mujo, momče mlado…

Ebu Hanife, Ebu Jusuf, malikije, po najispravnijem mišljenju, i hanbelije smatraju da obaveza hadždža treba da se izvrši bez odlaganja čim se steknu uslovi za to. U slučaju da je neko mogućan obaviti hadždž, a odgađa to godinama, po ovome mišljenju, postaje grješnik i gubi pravni status podobnosti za svjedočenje. Taj grijeh se briše obavljanjem hadždža, makar na kraju života.

Međutim, Muhammed (učenik Ebu Hanife) i Šafija smatraju da je hadždž obaveza jednom u životu. Ovo pretpostavlja da je dozvoljeno odgoditi hadždž od godine do godine. Međutim, to ne znači da oni zagovaraju odgađanje obavljanja hadždža, nego samo ne smatraju trenutnu obavezu izvršavanja hadždža čim se steknu uslovi.

Uvjeti hadždža su:

  1. islam,
  2. sloboda,
  3. pamet,
  4. fizička zrelost (punoljetstvo),
  5. zdravlje,
  6. materijalna mogućnost u vidu životnih i putnih potreba,
  7. materijalna mogućnost u vidu troškova odlaska i povratka sa hadždža kao višak od osnovnih potreba i potreba porodice sve do momenta povratka sa hadždža,
  8. sigurnost puta,
  9. mahrem (muž ili neko od bliske muške rodbine koji ne može ženiti dotičnu žensku osobu koju prati), tj. pratilac ako se radi o ženi koja ide na hadždž i putuje iz mjesta udaljenog od Mekke.

Farzovi (prvostepena obaveza) hadždža su:

  1. oblačenje ihrama (šart-uvjet),
  2. vukuf, tj. stajanje na Arefatu (rukn, sastavni dio hadždža bez kojeg je pravno ništav) i
  3. tavafuz-zijare, tj. obilazak Kjabe (rukn).

Vadžibi (drugostepena obaveza) su:

  1. vukuf, tj. stajanje na Muzdelifi,
  2. sa’j, tj. hodanje i trčanje između Saffe i Merve,
  3. bacanje kamenčića,
  4. tavafus-saderi (el-veda’i), tj. oprosni tavaf za stranca, odnosno onoga ko je udaljen od Mekke,
  5. brijanje glave ili skraćivanje kose, i
  6. sve ono zbog čijeg bi ostavljanja i neizvršavanja bila obaveza otkupa kurbanom.

Ostali propisi su kategorije sunneta i adaba.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana