Poslije 73 godine od “Barskog masakra”: U Gornjem Ljubinju streljanima podignuta spomen ploča (FOTO)

U najvećem selu u Župi, Gornjem Ljubinju, otkrivena spomen ploča dvanaestorici mladića koji su poginuli u Baru, 1. aprila 1945. godine.

Toga dana je prema riječima preživjelog, sada rahmetli Mehmeda Kaplanija učesnika “Barskog slučaja”, od strane srpsko-crnogorske vojske strijeljano oko četiri hiljade nenaoružanih Kosovara, pretežno Albanaca sa Kosova koji su mobilisani sa izgovorom “da su potrebni Narodno-oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije da se bore protiv okupatora. Ova brojka još uvijek nije potvrđena, jer je do devedesetih godina prošlog vijeka bila tabu tema i nije se smjelo pričati, rasvjetliti slučaj, ili imenovati krivca s’obzirom da je to bila “greška”  tadašnje Narodno-oslobodilačke Vojske Jugoslavije, pred sam kraj Drugog svjetskog rata.




Prije džuma namaza u ovdašnjoj dzamiji izučena je dova strijeljanim mladićima iz Gornjeg Ljubinja, nakon više od 73 godine. Ujedno je time odata počast mladim ljudima iz Gornjeg Ljubinja koji su nevino stradali u Baru. Jer, sudbina je bila ta koja se poigrla i odredila ko će i gdje biti, ili ne biti u koloni dugog marša preko albanskih gudura pravo na strijeljanje, pred zločincima oličenih u Partizanski oslobodilački pokret od njemačkog agresora. “Ko ne zna šta su muke teške, nek pređe Albaniju pješke”, poznata je krilatica iz toga doba koja oslikava sve muke učesika kilometrima dugog marša preko Albanije; od Prizrena do Bara u Crnoj Gori.

“Danas će ova hladna kamena ploča otvoriti imena naših predaka koji su bili žrtva bezumlja i nesavjesnih mračnih umova. Zahvlani smo na angažiranju ing. Ramita Elezija i potomcima palih žrtava; Ibri Maksutiju i Aliji Eleziju i svima onima koji su na bilo koji način uzeli učešće da imena uklesana na ovom spomen obilježju ostavi trag na minulo vrijeme i zanavijek potsticati naša sjećanja iz kojih ćemo izvući pouku i svugdje čitati njihovu veliku i snažnu poruku; da nikada ne činiti ono što drugima donosi bol i patnju. Neka su rahmet duše njivove”, obratio se skupu Fejzo Kaplani.

Potom je iz balade “Plavo mezarje” svoje stihove posvećene “Barskom slučaju” recitovao ovdašnji pjesnik Rasim Kaplani.




Učesnici Osnovne škole “Izvor” u Gornjem Ljubinju recitovali su baladu “Proljeće u Baru 1945.” koju je napisao Mehmed Kaplani u svojoj 92. godini života. Baladu je prvi objavio Magazin na bosanskom jeziku “Alem”, a utoror je važio za živu enciklopediju. Bio je na usluzi mnogim novinarima i istraživačima barskog zločina, ali i po drugim historijksim temama. Sa ostalima streljan je, a samo Bog zna kako se spasio ležeći ranjen u lokvi krvi, ili bolje rečeno u toplom, crvenom  potoku. 

Prema nekim albanskim historičarima bio je to smišljeni plan, jer je Kosovo tada već bilo oslobođeno od njemačkog okupatora, ali je iznutra tinjala velika pobuna Albanaca koja se očekivala na proljeće, pa je napravljen, reklo bi se, genocidan plan o njihovoj širokoj likvidaciji i spriječavanju te pobune, a ne da bi popunili redove partizanima. Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, niti imenovao krivca koji je, svakako, veoma poznat. 

Poznato je u historiji, a i rahmetli Kaplani je često govorio da ih je sprovodila piroćanska i vranjanska vojska “27. brigade 46. partizanske divizije” od Prizrena, preko Kuksa, Puka, pa do Skadra i potom do Bara gdje su ih, nakon šest dana u noći pješaćenja, predali “10. crnogorskoj brigadi”. Tamo ih smjestili u ograđeno veliko dvorište zgrade Monopola na Pristanu, u centru grada. Tu je i nastala tragedija, nakon što je ubijen sprovodnik Boža Dabanović od strane jednog Albanca. Krv je tekla na sve strane, pucano je u nenaoružane ljude čak i sa krovova i čardaka i od strane Crnogorki. Jauci strašni i bolni, i zapomaganja ranjenih parali su centar grada. Nastao je opšti pokolj i haos.


Naravno, tobožnja mobilizacija, zadesila je i Bošnjake prizrenskog kraja, ali i iz drugih krajeva u kojima žive; Župa, Gora i Podgor. Rijetki su oni koji su se vratili svojim domovima, jer od oko desetak hiljada prisilno mobilisanih Kosovara, zasigurno je jedna polovina pobijena, ne samo u Baru, već i na drugim ratištima, kao što je sremski ili istarski front.

Početak mobilizacije vezuje se za “crnu subotu” 10. marta 1945. godine. Prema Mehmedu Kaplaniju, u Gornjem Ljubinju se desila u dva talasa sa ukupno 27 mladića. Dvanaestoro njih se nikada nije vratilo svojim domovima;  Ademi R. Rakip, Ademi I. Bajram, Ademi A. Ramiz, Elezi M. Zabidin, Elezi M. Rakip, Ibra I. Ajdin, Ibra A. Zuljo, Maksuti A. Amet, Maksuti V. Muhamed, Osmani Z. Bajruš, Osmani V. Amet, Hodža Ć. Kasem.


Danas smo ovdje, ispred nišana spomen ploče koju su podigli njihovi rođaci i potomci, skrušeni stojimo i vraćamo sjećanje na njih, na mladost ljubinjsku, na snagu i nadu koja je tinjala u srcima majki, očeva i međ’ braćom i sestrama… Godinama… a nekima je i “Eselja” dva puta proučena bila… Ovo je njihov zvanični spomen ovjekovječen imenima na mermernu crnu poloču, da ih se sjećamo zanavijek; 
“Odavde ih mlade ispratili, sa svojima se ovde rastavili, kraj mora im mladost ugasili, svom Ljubinju nisu se vratili”, stihovi pjesnika koji opominju i tjeraju na sjećanje.

previous arrow
next arrow
ArrowArrow
Shadow
Slider

(autor: Raif Kasi)

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana