Posljednji namaz na dunjaluku

Kako bi se osjećao, prije nego što izgovoriš početni tekbir za namaz, kada bi znao da je to tvoj posljednji namaz na ovome svijetu? Kako bi izgledao tvoj namaz kada bi znao da ćeš nakon toga umrijeti?

Pustite me da klanjam dva rekata

Prevarili su ga!

Sklopili su sa njim ugovor i dali mu čvrsto obećanje i on im je vjerovao, jer nije znao da su oni izdajnička i prokletnička sorta ljudi.

Zarobili su ga i svezali.

Nakon nekoliko dana su ga pustili, ali ne na slobodu, već da ga ubiju.

”Imaš li posljednju želju?”, upitali su zločinci.

”Imam”, rekao je, ”pustite me da klanjam dva rekata namaza.”

Samo dva rekata namaza!

Tako je časni ashab Hubejb ibn Adi, r.a., odgovorio mekanskim paganima: ”Pustite me da klanjam dva rekata namaza.”

I pustili su ga. Klanjao je dva rekata namaza, a zatim je izgovorio veličanstvene riječi: ”Allaha mi, da se ne bojim da ne pomislite kako sam pao u očaj i kako me je strah od smrti, još bih klanjao.”

A onda je rekao: ”Allahu moj, broj im utvrdi, sve ih uništi i nikoga od njih u životu ne ostavi.”

Zatim je u stihovima kazao:

Nije me briga ako ću kao musliman poginuti,

gdje će na Zemlji mjesto moje pogibije biti.

Moja smrt je samo Allaha radi,

i ako hoće, On će učiniti da budu blagoslovljeni

moga tijela izmasakrirani komadi.

Prije nego su ga ubili, upitali su ga: ”Da li bi volio da je Muhammed na tvom mjestu, a da si ti slobodan?”

Odgovorio je: ”Allaha mi Uzvišenoga, ne bih volio da Allahovog Poslanika, s.a.v.s., trn ubode, a da sam ja slobodan.”

Uistinu je veličanstven posljednji namaz ashaba Hubejba ibn Adija, r.a.!

On je prvi musliman koji je uveo praksu klanjanja dva rekata namaza prije smrti, odnosno prije pogubljenja, i zbog toga će imati nagradu svih muslimana koji budu klanjali dva rekata prije smrti. Nema sumnje da je to bio vrhunac skrušenosti u namazu. E upravo je to namaz za kojim tragamo i kakav želimo.

Namaz koji je klanjao Hubejb ibn Adi, r.a., poseban je namaz i on ima svoje odlike zbog kojih je zaslužio ovaj prestižni status.

Koja je najvažnija odlika ovog namaza?

Je li duljina bila glavna odlika tog namaza? Nikako! Bio je to vremenski vrlo kratak i brzo obavljen namaz, jer je Hubejb namjerno požurio sa klanjanjem namaza.

Je li taj namaz bio u poznatim i blagoslovljenim vremenima, poput zadnje trećine noći, u vrijeme ramazana, ili u vrijeme svetih mjeseci (ešhurul-hurum)? Nikako! Bilo je to usred dana i u mjesecu saferu, jer su mekanski idolopoklonici čekali da prođu sveti mjeseci, pa da ga onda ubiju.

Je li taj namaz klanjan u svetom mjestu, poput Kabe ili mekanskog harema?

Ne! Idolopoklonici su namjerno izveli Hubejba do Ten'ima da ga ne bi ubili na svetoj zemlji.

Tajna veličine ovoga namaza nije u njegovoj duljini, niti u vremenu i mjestu, već prije svega u skrušenosti.

Pitanje koje se samo od sebe nameće jeste: Zašto je ovaj namaz bio skrušeniji od drugih namaza?!

Jednostavno zato što je to bio namaz čovjeka koji je bio suočen sa smrću. Znao je da će za nekoliko trenutaka umrijeti i da će biti ispitivan u kaburu. Pa kako u takvom trenutku da čovjek ne bude skrušen u namazu?!

No, ja ovim želim skrenuti pažnju na nešto drugo. Naime, moram li ja biti izveden na pogubljenje da bih bio skrušen u namazu? Naravno da ne moram. Dakle, poenta je u tome da bih ja, prilikom svakog namaza, prije nego izgovorim početni tekbir, trebao osjećati da je to moj posljednji namaz na ovome svijetu i da ću poslije toga umrijeti. Ako bih se tako osjećao, kakav bi bio moj namaz? Nema sumnje da bi moj namaz bio sličan onom Hubejbovom. Bio bi to namaz čovjeka koji napušta dunjaluk i ide u susret svome Gospodaru.

Je li mogućnost smrti, odmah nakon namaza, slaba ili daleka? Ne. To je vrlo izvjesna mogućnost u svakom trenutku. Niko ne može tvrditi da će živjeti dan ili sat, ali naš nemar čini da zaboravimo na blizinu ovoga trenutka. Ne uzimamo pouku od mrtvih koje svakodnevno ispraćamo sa ovoga svijeta, niti od sijedih vlasi u kosi i bradi, a niti pak od raznih i teških bolesti koje snalaze nas i naše najmilije. Stoga, možemo slobodno kazati da je naše stanje zabrinjavajuće.

Nisu nam potrebni dokazi o iznenadnosti smrti i njenoj blizini, jer svi znamo te dokaze, već mi trebamo praktične metode koje će nas podsjećati na ovog neizbježnog posjetioca. Siguran sam da će, ako se budemo mnogo sjećali smrti, naši namazi biti drugačiji. Stoga, nije čudo da nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao i upozorio na to, rekavši: ”Mnogo se sjećajte onoga što prekida ovosvjetske užitke.” (Tirmizi)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije nam precizirao kada, kako i koliko puta se trebamo sjećati smrti i razmišljati o odlasku sa dunjaluka, već je to prepustio nama, jer to zavisi od stepena našeg vjerovanja (imana). Mnogi od nas ne sjećaju se smrti i ne razmišljaju o njoj osim prilikom ispraćaja dženaze, ili obilaska bolesnika, ili prilikom slušanja predavanja o smrti.

A za razliku od nas, Abdullah ibn Omer, r.a., govorio je: ”Ako osvaneš ne očekuj smrknuće, a ako omrkneš ne očekuj svanuće.” Njegova nada nije bila dulja od pola dana i prilikom svakog namaza ojsećao je da će nakon toga umrijeti, pa je zato bio skrušen u namazu.

Postoji još jedan problem na koji želim skrenuti pažnju i razlog zašto našim namazima fali skrušenost i zašto nisu poput Hubejbovog namaza, a taj problem je što mi  sumnjamo u blisku i skoru smrt. Zbog toga je Hasan Basri govorio: ”Nisam vidio ubjeđenja u kojem nema sumnje, a da je sličnije sumnji u kojoj nema ubjeđenja, kao što je smrt (tj. kao što je ljudska sumnja u skoru smrt).” (Ibn Hallikan, Vefejatul-e'ajan, II/71.)

Zato je važno da se prije svakog namaza, prije početnog tekbira, sjećamo smrti, jer ćemo time u naše namaze unijeti potrebnu i obavezujuću skrušenost koju nam je oporučio Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Naime, Ebu Ejub el-Ensari je rekao: ”Došao je jedan čovjek kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i tražio kratak savjet, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Kada klanjaš namaz klanjaj kao da ti je posljednji, ne govori ono zbog čega ćeš morati tražiti ispriku i ne žudi za onim što drugi ljudi posjeduju od dunjaluka.”’ (Ahmed i Ibn Madže)

U drugoj predaji, koju prenosi Enes ibn Malik, r.a., dolazi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Sjećaj se smrti u toku namaza, jer ako se čovjek sjeća smrti u toku namaza, on će uljepšati svoj namaz, klanjaj poput čovjeka koji ne misli da će dočekati sljedeći namaz i čuvaj se svega onoga zbog čega ćeš morati tražiti ispriku.” (Dejlemi)

Upravo je ovaj Poslanikov, s.a.v.s., savjet lijek koji mi tražimo, a taj lijek zove se skrušenost i prisutnost u namazu.

I na kraju, šta očekuješ, o ti koji klanjaš namaz kao da ti je posljednji, od tog namaza?

Šta želiš od svoga Gospodara, svojim posljednjim namazom?

Šta zapravo može poželjiti čovjek koji će nastaniti kabur nakon što klanja namaz?

Ne vjerujem da će takav biti zauzet brigom o dunjaluku koji uskoro zauvijek napušta, već će biti zauzet brigom o vječnoj ahiretskoj kući u koju odlazi.

Zar ne želiš da tvoje zadnje riječi budu la ilahe illallah!? Zar ne znaš kakva je nagrada onome ko na samrti uspije izgovoriti šehadet? Prenosi se od Muaza ibn Džebela, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Čije zadnje riječi budu la ilahe illallah, ući će u Džennet.” (Ebu Davud)

A nakon smrti dolazi kabur i Sudnji dan. Zar ne želiš od svoga Gospodara nešto posebno u Danu najvećeg straha?

Zar ne želiš da budeš proživljen siguran i smiren?

Zar ne sanjaš o tome da toga dana budeš u hladu Allahovog Arša?

Zar ne želiš da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., zauzima za tebe i da budeš od onih koji će lahko i brzo preći Sirat-ćupriju i koji će bez polaganja računa ući u Džennet?

Naravno da želiš. Stoga traži od svoga Gospodara sve što želiš u toku namaza kojeg ćeš klanjati kao da ti je posljednji i trudi se da ti svaki namaz bude takav.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Nema aktuelnosti za ovaj period!

Facebook

Fotografija dana