Potresna istina koja se krije iza nevjerovatnog Xhakinog gola: Mog oca su tri godine mučili u Srbiji

Srbija je vodila 1:0 u 52. minuti utakmice na Svjetskom prvenstvu, kada je veznjak Švicarske Granit Džaka, na 20 metara od suparničkog gola, iskosa na lijevoj strani naletio na odbijenu loptu i ljevicom je neodbranjivo poslao u suprotni ugao srbijanskog golmana Stojkovića.

On je, doduše, bio na krivoj nozi, ali sve i da to nije bio slučaj, ništa mu ne bi pomoglo protiv projektila koji je prema cilju – srbijanskoj mreži – letio brzinom od 104 kilometra na sat.

Zašto je Džaka onako slavio golčinu Srbiji?

Nakon što je Džaka impresivno zakucao loptu u gol, slavio ga je onako kako može slaviti samo čovjek koji je upravo zabio golčinu reprezentaciji države koja mu je oca zbog učestvovanja u demonstracijama utamničila i mlatila tri i po godine, te reprezentaciji zemlje čiji je zločinački režim njegovu porodicu dva puta poslao u izbjeglištvo.

Trčao je kao u transu, urlao euforično i rukama na prsima radio sada već cijelom svijetu poznat znak.

Ali, Džakina porodica nije zasnovana na teritoriju dvoglavog crnog albanskog orla, nego onog bijelog, srbijanskog.

Roditelji su mu Albanci, ali iz Kuršumlije, na jugu Srbije. Njegov otac je 1986. kuću na tri i po godine zamijenio strogim zatvorom i tijesnom ćelijom.

Otac je nakon tri i po godine torture pušten, ali porodici je slijedilo dvostruko progonstvo.

Kao 22-godišnji student prištinskog univerziteta učestvovao je u demonstracijama protiv srbijanske tiranije nad kosovskim Albancima. Uhapšen je i osuđen na šest godina zatvora. Njegov tetak prošao je daleko gore, dobio je 15 godina robije.

Ragip Džaka je zbog dobrog vladanja izašao nakon tri i po godine, poslije čega se sa ženom Elmaze preselio na Kosovo, jer je znao da s etiketom “albanskog nacionaliste” i pedigreom političkog zatvorenika nema šta tražiti u Srbiji.

Ali, ni u Podujevu kod Prištine nije bilo perspektive pa se porodica početkom ratnih devedesetih seli u Švicarsku.

Prvi sin Taulant tamo im se rodio u martu 1991., a drugi, Granit, u septembru 1992.

– Ćeliju je dijelio sa još četiri zatvorenika i smio je na zrak izaći samo deset minuta dnevno. Rekao mi je da su prvih mjeseci u zatvoru uvjeti bili dobri, ali onda je počelo batinanje… 

Granit Džaka, 26 godina kasnije, veznjak je Arsenala i Švicarske, zvijezda za koju se plaća 35 miliona funti odštete, a ovako je u novembru prošle godine govorio u intervjuu za “The Guardian”:

– Često od oca tražim da mi priča kako je bilo u zatvoru. Toliko mi je puta pričao, ali i dalje znam da mi nije sve otkrio. Uvijek su tu trenuci tišine, kada osjećam da guta nešto jer ne želi ispljunuti cijelu istinu. Mislim da se tamo događalo ono čega želi poštedjeti svoju djecu.

Objašnjava zašto su mu roditelji idoli:

– Roditelji su u Švicarskoj radili po dva posla da bi bratu i meni mogli platiti autobusku kartu do Kosova. Otac je kroz sve to pokazao nevjerovatnu snagu, a brat i ja imali smo sreće naslijediti je od njega. Bio nam je idol, uzor koji nas je učio da moramo biti jaki kako bismo postigli nešto u životu. To smo i napravili, brat je nogometaš Basela i reprezentativac Albanije, a ja igram za Arsenal i Švicarsku.

I Kosovo.

– Naša majka je s ocem bila samo tri mjeseca kada je uhapšen i osuđen. Usprkos tome što je bila mlada djevojka, čekala ga je tri i po godine, sve dok se nije vratio iz zatvora. To je meni nezamislivo, a posebno danas.

Džaka zato često razmišlja o tome šta su njegovi roditelji radili kako bi sinovima omogućili koliko-toliko normalan život u egzilu: “Oboje su po danu radili jedan posao, a po noći su čistili urede. Sjećam se da su tako bratu i meni platili put rodbini na Kosovo. Ali, od Basela do Prištine putovali smo autobusom.”

Utakmica života

Dvije decenije kasnije, njegova lopta do srbijanske mreže putuje 104 na sat na utakmici u kojoj od 90 dodavanja ima 81 uspješno, čak 15 oduzetih lopti i počinje akciju za dramatičan pobjednički gol Švicarske protiv Srbije, koji zabija još jedan Albanac, Đerdan Šaćiri. Njegovi roditelji, također, su u Švicarsku, i to s njim kao bebom, pobjegli iz bijede i represije na Kosovu.

Dakle, da nije bilo Miloševićevog zločinačkog režima, Granit Džaka danas bi golčine od 104 na sat zabijao za Srbiju, a ne u njenu mrežu slaveći to urlanjem “Granit Kosovo”.

Zadnje iz rubrike

Najnovije vijesti »

Popularno

Facebook

Fotografija dana