Ja, muslimanka, u povorci ponosa

Piše: Ammara Šabić

Ispred  sale Doma kulture, nakon ceremonije svečane akademije povodom mature generacije 2018/19, selamim se s majkama ostalih maturanata, te mi jedna od njih reče: „Ovo je moja mama. Ona nas je rodila devet.“ Predivna majka, nasmijana i ponosna. Rekoh joj: „Mašallah, blago tebi! Devet kćerki?“ Kaže mi, hvatajući jednu od njih za podlakticu kako bi mi je jasnije „podcrtala“: „I ova je moja. I ona je rodila devetero. Ima i kćeri i sinove. Hvala Allahu.“  Rekoh toj, jednoj od devet kćerki, koja je rodila devetero raznih:  „Mašallah! A mlada si. Kako je to lijepo!“ Nasmija se ponosno kao i njena majka i reče kroz smijeh, hvatajući jednu od sestara za podlakticu: „Ovo mi je je mlađa sestra. Ona ih je zasad rodila šetero, hvala Allahu.“

Neću nabrajati ostale kćeri te majke  i broj njihove djece. Mašallah. One, a i njihova djeca – biser do bisera. U svakom smislu. Samo ću reći da sam rijetko kad vidjela toliko ponosa, toliko sreće u očima i radosti koja se iz zahvalnosti  Milostivom rađa. Ili ipak jesam vidjela, kad malo bolje razmislim…

Možda kod komšinice Dž. koja ih ima šestero. Svi su primjerni  učenici svojih generacija. Mašallah.

Ili kod moje voljene S., od nedavno hudovice, iako je još mlada žena. Sedmero sokolova i sokolica, na ponos uzornoj majci i rahmetli ocu heroju, ubijenom na radnom mjestu. Ne znam jesu li školovaniji (doslovno) kućnim odgojem ili formalnim obrazovanjem. Mašallah. A i očeva rahmetli majka ih je rodila… koliko se sad mogu sjetiti,  sedmero ili osmero sinova i kćeri. Ne znam tačno, ali sjetit će se oni koji su se češće sa tom porodicom družili. Ponos i dika u svakom pogledu. Mašallah. I njene kćerke, kao i ostale snahe  rahmetli Mevle su tako nekako rodile – oko 5 do 7 ponosnih  evlada. Napisah ime ovog ponosa bošnjačkog roda, rahmetli Mevle, osječajući da će ime njeno izazvati ponos i radost kao što ga je ona dok je bila živa izazivala u svima nama koji smo joj vidjeli mubarek lice i ruke. I sad je ona živa, mada mi to ne znamo. Tako osjećam. Kao takvu je znamo i svjedočimo. Jel’ tako? Slobodno recite ako ima iko da misli da nije tako. I sad ona izazove ponos i radost. A kažu da je umrla. Mislim, tako se to kaže na ovom prolaznom svijetu.

Odem na jedan iftar uz ramazan, u Orahovicu kod Zenice i ispričam ovo o majki s početka teksta. Kad, jedna od prisutnih divnih nena reče, gledajući čvrstim ponosom direktno u oči i spuštajući dlan na njedra: „I ja ih devetEro  rodila, Allahu hvala; šest sinova i tri kćeri. Mašallah, svi su mi hajirli, a i njihova dica.“

Tako, svojevremeno bijah u posjeti  jednom džematu u Njemačkoj. Hodžinica S. Voljena.  Yaa Rabb! Mašallah, tebareke-rrahman! Trinaestero predivnih srca je iznijelo srce junačko. I to kakvih srca!!! Mašallah. Svemogući, samo Tebi zahvaljujemo sedždu čineći; takav odgoj duše  i želju za  obrazovanjem  samo Ti na stvorenja Svoja spuštaš. Ponos su jedni drugima i cijelom ummetu. Slobodno mogu reći i cijelom svijetu. Dunjaluk vapi za takvima, Ti nam ih čuvaj, Svemoćni.

Žena koju znam samo po dobru. Bolje reći, koju znamO samo po dobru. Naša Merjem. Inžinjer telekomunikacija, trenutno studira (a ne znam nabrojati šta je sve već izstudirala) je majka sedmero djece. Osmo (ne po redoslijedu) je preselilo kao beba.

Jedna od redovnih učesnica i aktivistice Škole Kur’ana ….. u Sarajevu, mlada majka osmero djece. Druga devetero. Treća jedanaestero.

Da nastavim? A imala bih o čemu. Mislim, o ponosu. O povorci ponosnih kojih sam s ponosom dio. O povorci ponosa kojoj sam  priključena kao  majka  četvero djece kojoj sam u amanet ostavila da imaju, ako im Milostivi podari, barem po četvero. Muhammed alejhisselam je rekao: „Ženite se i množite! Uistinu, ja ću se ponositi vašom brojnošću na Sudnjem danu.“

Napomenut ću dvije stvari:

Prvo:

Imamo divne sestre muslimanke koje nisu rodile svoju djecu iz ovog ili onog razloga. Allah zna šta je za kojeg roba najbolje pa nam tako i daje čuvajući nas od zla u nama i oko nas. Njemu hvala. E, njihovu djecu ne mogu prebrojati. Njihove učenice i učenike iz osnovnih škola, srednjih škola, sa fakulteta gdje su profesorice ili asistentice, iz škola Kur’ana, vrtića, igraona, udruženja za pomoć djeci s invaliditetom, djeci bez roditeljskog staranja, djeci adolescentske dobi kojima pružaju psihološku i druge oblike pomoći.  S ponosom. To jesu njihova djeca. Kroz njih ostavljaju trajnu sadaku na korist samim odgajanicima a i čitavom društvu. To su također  djeca onih koje čuvaju svoju čast, čuvaju principe morala i istinskih vrijednosti  i time red na ovoj planeti. Majke dobra.

Drugo:

Ona sala s početka teksta je bila prepuna roditelja i rođaka maturanata. Neke od (bolje reći nemali broj) roditelja su nadležni za ceremoniju dodjele priznanja i nagrada prozvali da bi im izrazili poštovanje zbog  VIŠE OD TROJE djece koju su školovali u toj medresi. Zamislimo to. Mašallah. Napomenut ću da su neki od tih roditelja i učenika nastanjeni izvan Bosne i Hercegovine. Tamo gdje omladina odavde trči ne bi li uhvatili makar maglu ako već ne neku mrvu  šarene laže. Da ih Allah sačuva. I da, primijetila sam nešto vrlo čudno i nazadno za današnje ‘naprednjake’: Svi, ali ama baš svi roditelji su bili ženske mame i muški  očevi; kad bi se svi „napredni“  napredno na vrh glava nasadili, tako je bilo i bit će – sigurno, dok je svijeta i vijeka (ma  kojim kombinacijama i rušenjem terminologije putem nametanja pederologije pokušali to osporiti). Inšallah. A Njegova volja i htijenje je iznad svega.

„Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sva zna i sve može.“ (Eš – Šura, 49-50)

Ljudski rod je brojčano napredovao isključivo kroz razmnožavanje između muškog i ženskog roda. Ljudskog.  Svo „surogat  roditeljstvo“ (kako nepriridno zvuči!!!)  dešava se na isti način. Imitacijom jedinog načina koji je Allah odredio. Medicinski  potpomognutim  spajanjem muških i ženskih spolnih stanica. Samo tako. I nikako drugačije. Oduvijek i zauvijek. Gotovo. To da može drugačije, pederi  bi  već odavno primijenili. Pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da su mnogi od njih na vodećim pozicijama ne samo u politici, nego  i u poslovnom svijetu, što im i otvara opcije svakovrsnog uticaja na društvo i društvene ucjene.

Eto, naš doprinos čovječanstvu je to da ga, Allahovom voljom, ima. U čemu je korist za čovječanstvo od istospolnih kombinacija? Kakav doprinos su dali ljudstvu sa kojim bi da su jednaki i koje terorišu samo zato što nisu (po prirodnim postavkama na osnovu kojih su i donesene ljudske norme).

Za kraj: Mučno mi je (jer bilo kakvo spominjanje tih fujeva je njima ego-trip. Isto  kao šejtanu kad ga se kudi, a on uživa u trenutku zadobijene pažnje). No, poruka ovog teksta je: Primijetimo mi i balegu na putu, ali je zaobilazimo da ne bi još više zasmrdila i okrećemo glavu jer je gadno i nepotrebno gledati u izmet, makar bio kravlji, sto posto prirodan. Ne sekiramo se plaho oko neminovnog smrada, jer, ipak je ovo dunjaluk. Dno dna.  To ako lopate ne dohvate, kiše saperu.  Ima onih umjetnih tvorevina (sjećam se da je još u prošlom stoljeću dok sam bila u srednjoj školi neko od učenika donio iz Španjolske imitaciju izmeta. Ko biva, suvenir. Ko biva, to nešto fora i zanimljivo. Nekima je i bilo. Deset minuta. Niko živ ne može uvjeriti ljude da je pravo nešto što u biti samo  glumi „pravost i prirodnost“  uvjeravajući i sebe i druge i da je pravo i prirodno, pa makar autentično smrdilo.)

Pišem jer je nasilje islamom zabranjeno, kako su nas upozorili a svijet obavijestili ovih dana naši vjerski poglavari, ali nam nije zabranjeno da nas nasilje smeta i ljuti. To nasilje koje sad već svakodnevno provode nad našim umom i dušama. Sad bi nasilnici htjeli da uz osmijeh  pristanemo na fizičko zlostavljanje – jer morati šutjeti dok nam vrelim željezom žigove na mozak pokušavaju utisnuti – zaista jeste fizičko zlostavljanje. Morati priznati da imaju pravo da nas terorišu svojim povorkama smrada i jada je jednako teroru šutnje na ubijanje djece širom svijeta „u ime bogova“ koji nisu ništa drugo do li oni sami sebi i svako sredstvo ka istom „višem cilju“ ispod dna svakog dna. Ma iza čega se krili i ma kako to nazivali.  Isto kao što se zlostavljači kriju iza duge da bi sakrili mrak iz sebe čak i od sebe. Nemaju pravo tjerati nas da šutnjom pristajemo. To je nasilje. To je teror. Zato pišem. Da me „štres“ ne pojede iznutra.  Šalim se. Pišem da im idem na živce. Mada bih, istini za volju, da imam mogućnost, odabrala da o napisanom razmisle bez bijesa.

Završavam napomenom da su od takmičara u fujstvu gori  oni koji pokušavaju začepiti rupe svoje neličnosti  u svemu u čemu i na čemu su šuplji tako da im je od svukud propuh toliki da ih je raznio kud koji nemili moji, bljuvanjem po svakom svom „ja“ za koje misle da će napokon uvjeriti modernu  i naprednu necivilizaciju da ga imaju.  Ti vrli i tolerancije puni razumijevači nastranosti i progonitelji očite prirodnosti i istine su pravi nasljednici Lutove žene. Ona nije bila sklona istom spolu. Ali  je podržavala sve one koji to jesu, moderna i napredna kakva je bila, nadasve tolerantna i fleksibilna. Završila je isto kao i oni – prvi homofujevci na svijetu. Tako to mi, zatucani, ništa ‘ne kontamo’. Jednostavno, promijenio nam se svijet otkad smo otkrili da su priče o rodama i djeci  čista kleveta na čestite ptice. Završna rečenica glasi: Nikad im halalit’ neću što su nam prisvajanjem onoga što im ne pripada i čemu ne pripada značenje koje nasilno pripisuju,  „ukrali“ dugu. Hajd’ nek’ je proizvedu ako mogu?! Onakvu prirodnu, kakva zaista jeste?! Ahaaa, hoće, k’o što je moguće da ženina žena   rodi vlastito dijete njih dvije. Hoće, hoće, kao što je istina da  prolaskom ispod duge neko rođen kao ‘on’ postane ‘ona’.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook

Fotografija dana