Jedna od najpoznatijih narodnih pjesama ovih prostora, “Moj dilbere”, u sebi sadrži osjećaj patnje ljubavnice koja svog vojnika-odmetnika ispraća na put.
Njemu je vrijeme da krene dalje, a ona ostaje u plaćenom ropstvu, kroz pjesmu se sjećajući trenutaka provedenih sa svojim delijom.
Da bismo u potpunosti razumjeli ovu sevdalinku, treba navesti određene okolnosti iz vremena kada je ona nastala.
U Turskoj je tokom 18. i početkom 19. vijeka postojala posebna najamnička konjica, takozvane krdžalije.
U toj vojsci je, pored Turaka, bilo ratnika svih balkanskih narodnosti i vjera. Najmljeni za hranu i platu, ovi odvažni ratnici polagali su pravo i na pljačku. Njima su pripadali oni koji nisu marili za miran rad ni izučavanje zanata, na osnivanje porodice niti svog doma, prenosi Kurir.
Ovi avanturisti – “turski hajduci” – su na svojim dobrim i bogato zakićenim konjima krstarili preko Balkanskog poluostrva, s jednog kraja na drugi, boreći se za onoga s kim bi se njihov starješina pogodio da im bolje plati.
Krdžalijama su se naročito koristili sultanovi odmetnici. Mlad i pljačkom obogaćeni vojnik avanturista, uživajući u dobrim konjima, jašući u bogatom odijelu i opremljen sjajnim oružjem, živio je lagodnim životom “od danas do sutra”. Pored svih ovih prednosti, mladi krdžalija uživao je i u lijepoj pjesmi, a u pijanom veselju svoju naklonost iskazivao je i prema lijepim ženama. To su, kao po pravilu tog doba, bile mlade pjevačice ili igračice.
Njih su krdžalije uzimali za ljubavnice, da im se “nađu” u svakom njihovom privremenom boravištu. Takvom jednom krdžaliji, kao svom dilberu (ljubavniku), predala se negdje u nekom gradu balkanskom, neka igračica. On joj je postao sva ljubavna čežnja, za nju je on bio pravi gospodin, u njega se isuviše zaljubila i uzdišući patila.
Nudili su se ovoj ljepotici za dilbere i drugi, bogate čaršilije – “bazerdžani” (trgovci), kod kojih bi mogla da živi kao gospođa u čaršiji. Ali je ona voljela samo svoga “deliju”.
Neminovno, dođe i čas rastanka. Krdžalija će, danas-sutra, krenuti u neki drugi daleki grad. I ona bi s njim, ali ne može. Da bi mu se odužila za provedene “slatke časove”, nudi mu se da je proda kao robinju nekom bazerdžanu, a da za dobijeno zlato njen voljeni “pozlati vrat” svom doratu (konju).
To je značilo da se u konjsku grivu upletu biseri, zlatne i srebrne žice, pa da ga takvog “delija protjera kroz čaršiju”, da grad na taj način sazna kakav je on junak. A ona će, kao robinja bazerdžanova, skrivena iza rešetaka na prozoru što gleda u čaršiju, pratiti pogledima i uzdasima svog deliju, tiho mu pjevajući sljedeće stihove:
“Moj dilbere, kud se krećeš? Što i mene ne povedeš? Povedi me u čaršiju,Pa me prodaj bazerdžanu. Uzmi za me oku zlata. Pa pozlati Doru vrata. Protjeraj ga kroz čaršiju. Da te vidim k’o deliju…”
Pjesmu su prepjevali i snimili mnogi pjevači, uključujući Silvanu Armenulić, Esmu Redžepovu, Tošeta Proeskog, Safeta Isovića i Vasiliju Radojčić.
