Dok su američki marinci čekali spas, miris krvi ranjenih privukao je stotine morskih nemani.
Američki ratni brod “Ju-Es-Es Indijanapolis” dostavljao je ključne dijelove potrebne za atomsku bombu u mornaričku bazu na pacifičkom ostrvu Tinijan, a planirano je bilo da 6. avgusta 1945. tim oružjem napadnu Hirošimu.
Međutim, 28. jula “Indijanapolis” je isplovio iz Gvama bez pratnje i trebalo je da se sretne s bojnim brodom „Ajdaho“ u zalivu Lejt, a zajedno da pripreme invaziju na Japan. Sledeći dan je bio miran, ali poslije ponoći, “Indijanapolis” je iznenada napala i potopila japanska podmornica, lansirajući torpedo i zapalivši brodski rezervoar od 13.000 litara goriva za avione.
Još jedan torpedo pogodio je sredinu broda, izazivavši lančanu reakciju eksplozija i brod je potonuo za samo 12 minuta. Od 1.196 ljudi na brodu, samo 900 ih je preživjelo udare i dospjelo u vodu, a potonuće broda bio je tek početak najgore noćne more.
Njihova muka je svjedočanstvo onog što se smatra najgorim napadom ajkula u istoriji.
Kad je sunce izašlo 30. jula, preživjeli su ga dočekali plutajući po okeanu. Prsluci za spasavanje su bili rjetkost, a preživjeli su tražili one mrtve kako bi ih skinuli s njihovih tela. Da bi stvorili privid nekog reda, preživjeli su počeli da formiraju grupe, a neke su imale i više od 300 ljudi, u otvorenim vodama, čekajući spas.
Vrlo brzo, izloženi su napadima nemilosrdnih morskih predatora, bez ikakve zaštite. Morske pse su privukli zvuci eksplozije, potonuće broda i tragovi krvi povređenih.
Prve noći, ajkule su se fokusirale na plutajuće mrtvace, no panični pokreti preživjelih i lupanje po vodi kojim su ih htjeli ojterati privukli su ih još više. Kako su se ajkule usmjerile prema živima, posebno ranjenima, mornari su pokušali napraviti tzv. karantin ljudi s otvorenim ranama.
Čim bi neko umro, odgurnuli bi njegovo tijelo daleko, u nadi da će dobiti malo predaha. Brojni preživjeli su bili paralisani od straha, pa nisu mogli ni da jedu ni da piju ostatke hrane sakupljene s potonulog broda.
Jedna je grupa napravila kobnu grešku — otvorili su konzervu mesa i ajkule su počele da pristižu. Ostali su tada pobacali sve meso koje su imali. U noći su se čuli urlici, a prizor čovjeka koji bi samo zajecao prije nego bi ga morski pas povukao ispod površine, scena je koju niko od preživjelih nije mogao zaboraviti.
Ajkule su ih napadale i grizle danima, a naznake spasavanja nije bilo.
Mornarička obavještajna služba presrela je poruku iz japanske podmornice koja je torpedovala “Indijanapolis”, ali su je zanemarili smatrajući to trikom koji bi privukao američke brodove.
U međuvremenu, napušteni ljudi su shvatili da im je najbolja šansa za preživljavanje da ostanu u velikim grupama, u samom centru. Oni na marginama bili su najizloženiji morskim psima. Kako su dani prolazili, veliki broj ljudi podlegao je gladi, vrućini i halucinacijama izazvanim morskom vodom. Oni koji su pili vodu doživljavali su napade ludila, pjena im je izlazila na usta, vikali su na morske pse, jecali, zapomagali i bili napadnuti.
Budući da su postajali velika pretnja drugima kao i mamac ajkulama, često su ih sami potapali i tako im prekraćivali muke spasavajući i vlastite živote.
U 11 sati ujutro njihovog četvrtog dana u vodi, američki je avion uočio preživjele i pozvao pomoć. Poslije nekoliko sati stigao je drugi avion kojim je upravljao poručnik Adrijan Marks. Vidjevši uživo napade morskih pasa, oglušio se o jasno naređenje i sletio kako bi pomogao ranjenima.
Poslije ponoći je pristigao brod “Ju-Es-Es dojl”, koji je spasao posljednje preživele. Od cijele posade “Indijanapolisa”, koja je brojala 1.196 ljudi — preživjelo je 317.
Po ovom događaju je snimljen i film sa Nikolasom Kejdžom u glavnoj ulozi.
Takođe, tokom Drugog svjetskog rata parobrod “Nova Škotska”, koji je prevozio oko 1.000 ljudi nedaleko od Južne Afrike i koga je potopila njemačka podmornica, iskusio je sličnu sudbinu kao “Indijanapolis”, ali je žrtava, u tom slučaju, bilo nešto manje.
