– Dok dišem, neću 11. jula izaći na ulicu da prodajem, jer osjećam da je to moj narod. Čitava je Bosna moja. U njoj sam se rodila, u njoj sam odrasla, penziju zaradila, ne mrzim nikoga, ali Bosnu najviše na svijetu volim – kaže Miroslava.
S minimalnom penzijom teško je preživjeti, jer će, ako kupi lijek, frižider ostati poluprazan, pa Miroslava već godinama, ne tražeći milostinju, plete i prodaje različite odjevne predmete. I porodice čiji članovi rade teško preživljavaju u vrijeme svakodnevnih poskupljenja, pa i prodaja ide teško, piše “Avaz“.
– Znam da po pet dana ne donesem novčanicu kući. Kako dođem, tako odem. Još su me i noge izdale pa moram platiti taksi i onda uđem u još veći dug – pojašnjava Kukobat.
Nekadašnja udarnica s pruge Šamac – Sarajevo i radnica goraždanske „Pobjede“ navikla je da živi od vlastitog rada, ali u desetoj deceniji života miri se sa spoznajom da je to nemoguće.
Uprkos uvjetima u kojima živi, Miroslava je od skromne penzije izdvajala prilog za pomoć narodu svijeta pogođenom zemljotresom. Njena jedina, možda i posljednja, želja je da ima dostojanstven život, dovoljno hrane i topao dom. Nakon decenija rada to je najmanje što je zaslužila.
Devastiran stan
Stan u kojem živi već 60 godina je devastiran.
– Prozori i ulazna vrata stari su 70 godina, a pola stvari nemam u kući. Vidim da je svima promijenjena stolarija, a meni nije – priča ona.
