Vesna Zmijanac jedna je od najvećih zvijezda, a njen život, ali i karijeru, obilježili su veliki usponi i padovi. Ipak, ona je uvijek pronalazila snage da nastavi da se bori, jače i više nego što je to činila prije.
U braku sa Vladom Jovanovićem dobila je kćerku Nikoliju, koja je krenula njenim stopama. Dok je bila sa njim, ona je otvoreno pričala o tome da je imala dva spontana pobačaja koja su ostavila ožiljke na njenoj duši:
– Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj dogodio se u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjećam se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svega) kriva za to što se dogodilo? U prvih nekoliko nedelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka – napisala je ona u svojoj biografiji “Kad zamirišu Jorgovani”.
– Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine. Pitala sam se i onda, i još uvijek se ponekad zapitam – čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nepočinstva, sve moje bjesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili uradila, povrijedila – i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena. I, nakupilo se toga, nije da nije. Već sam prilično dugo i burno, nestašno živjela, pa bi se štošta tu moglo pronaći što i nije baš nešto čime se valja dičiti. Život mi je, takav kakav mi je bio – dao šanse (takve kakve mi je dao), i ja sam ih iskoristila tako kako sam umjela. Mnogo šta sam mogla (a mnogo šta i nisam!), možda, drugačije da uradim. No, svejedno – mislim da sam dovoljno platila i da sam svojom patnjom odgovorila na sva ona nekadašnja pitanja koja sam sebi postavljala, kao i na ova – koja tim povodom, pokadšto i danas sebi postavim. Dovoljno sam platila. Mislim, tačnije, da sam preskupo platila. Da sam preplatila. Mislim i ja, a i moji nerođeni sinovi – da je što se naše krvi tiče danak namiren. Da je što se naših isplakanih i neisplakanih suza tiče – sve, ali baš sve namireno – pisala je Vesna.
