Bošnjačka politička scena uvjetovana je, gotovo ucijenjena, nemogućnošću manevriranja izvan zadatih nacionalnih okvira nametnutih ne samo ratom i postratnim traumama, nepravdom i individualnim strahom od promjena koje bi mogle rezultirati još gorim stanjem od trenutnog. Time smo, možda i nesvjesno, dovedeni u situaciju u kojoj je nacionalno identificiranje, zbijanje redova i – neminovno – dodatno „nacionaliziranje”, uvjetovani preživljavanjem i opstankom, predstavljaju jedini vid patriotizma u kojem nema mjesta ni za drugo ni za drukčije mišljenje, koliko god ono dobronamjerno i patriotsko bilo.
Neprirodni radikalizam
U tom stanju svijesti koje je najlakše opisati reakcijom ježa koji sve, pa i druge ježeve, smatra potencijalnom opasnošću, pa i neprijateljima, na što reagira zatvaranjem i isturanjem bodlji. To možda i nije loše; prvo, poučeni historijskim iskustvom opreza nikad dosta, a drugo, možda, kao beznadežni individualci, najbolje funkcioniramo pod pritiskom, ali samo i ako izrodi svebošnjački – bez obzira na stranačku i partijsku pripadnost – prestanak međusobnih optuživanja za besmislice, okončati podsjećanja na grijehe iz prošlosti i završiti nadmetanje u „disciplini” ko je veći Bošnjak(!?), ali i otvaranjem politike za druge i drugačije, što bi trebalo rezultirati konsenzusom o pitanju: šta su Bošnjaci za Bosnu i Hercegovinu?
Bošnjaci su svoje političko, nacionalno i državotvorno opredjeljenje pokazali i dokazali u ratu. Svako naknadno ideologiziranje vodi u radikalizaciju koja je Bošnjacima potpuno neprirodna jer nikada nije bila dio bošnjačkog bića, odnosno u stanje koje je bilo normalno i korisno prije gotovo stoljeće i po, ali koje sada može inicirati unutarbošnjački, pa ako hoćete i unutarmuslimanski, raskol, razdor i sukob nad kojim bi svi ostali – osim Bošnjaka – likovali. U tim i takvim okolnostima kojima se srpski i hrvatski nacionalizam nada i koje neprestano pothranjuje strahom od podjele i otcjepljenja, treba reći istinu, uživala bi samo malobrojna nekolicina koja i sada uživa i na najbolji način koristi ozračje sukoba niskog intenziteta za zaštitu vlastitih finansijskih interesa. To je prostorno-vremenski kontinuum u kojem nema mjesta za bilo kakve promjene, ni za skupne, a kamoli individualne inicijative, da i ne spominjemo pojavu, formiranje nekog vida organizacije i djelovanje nove političke elite koja bi imala priliku ujediniti državotvorno tijelo i nastupiti kao progresivna snaga u smislu i vidu najprije pokazatelja da postoji i drugi i drukčiji put, a potom i kreiranju ozračja u kojem se niko neće gušiti ni manjkom zraka ni nedostatkom prostora.
Ne treba biti previše pametan za zaključak ko bi se prvi počeo gušiti, najbrojniji koji u svojoj zemlji žive stiješnjeni na manje od četvrtine njenog teritorija. Isto tako, fenomenološki posmatrajući događanja i tokove na političkoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko mjeseci, to „gušenje” je već počelo traženjem i pravljenjem neprijatelja među nama – Bošnjacima, odnosno nemoć pred stvarnim i realnim neprijateljem najbolje se pokazuje borbom protiv zamišljenih (ili izmišljenih), unutarnjih. Drugim riječima, nemoćni da se suprotstavimo srpskom i hrvatskom nacionalizmu, nadoknađujemo obračunom protiv drugih i drugačijih među nama.
Ova situacija se mora hitno mijenjati u korist jedinstva i ujedinjenja po bilo kojem osnovu. U protivnom, Bosna i Hercegovina i sve politike u njoj – već sam isticao da u ovoj zemlji postoje samo dvije politike: za i/ili protiv Bosne i Hercegovine – bit će prepuštene nezrelim kvazipolitičkim mešetarima, nedoraslim stanju i situaciji, sklonim zamjenama teza, opasnim podmetanjima i optuživanju svega i svakoga – najviše svih drugih i drugačijih – da bi sebe abolirali od bilo kakve krivice, koja je, realno samo njihova. Ponavljam, ako se nešto hitno ne promijeni, to će istovremeno najviše reći o nama, Bošnjacima, kao narodu, ali i našoj svijesti s jedne, ali s druge i neuporedivo ozbiljnije strane i o perspektivi bošnjačke državne, odnosno državotvorne politike u budućnosti bez obzira i na rezultate popisa i izbora 2014. godine.
Jedinstven stav
Bošnjaci će svoju nacionalnu/narodnu zrelost pokazati te posvjedočiti svoje mjesto, ulogu i značaj za ovu zemlju, ali i potvrditi svijesti šta, doista, Bošnjaci znače za Bosnu i Hercegovinu, inicijativom za promjenama unutar vlastitog političkog i nacionalnog bića, odricanjem od nosilaca zelotizma i malodušnosti (naš put je srednji put!), raskidom s političkim marginalcima – nosiocima isključivosti (manje je bitno šta mi prema nekom osjećamo, a više šta taj neko osjeća za Bosnu i Hercegovini), kao i sa svima onima koji više koriste Bosnu i Hercegovinu nego što joj služe. Tek tada ćemo biti u poziciji da naši politički potezi nadrastu apologetiku i reakciju i prerastu u inicijativu i akciju.
Bošnjacima trenutno ne treba „lider”, nego jedinstvo, rekao bih, oko bilo čega, jer trenutno ni oko čega nemamo jedinstven stav. Najbolje bi bilo kad bi se to jedinstvo uspostavilo u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu trebalo bi početi od traganja za jedinstvenim odgovorom na pitanja: šta je Bosna i Hercegovina Bošnjacima i šta su Bošnjaci njoj.
Dnevni Avaz
