U prostoriji su polako gorjele četiri svijeće. Bila je gotovo potpuna tišina i mogao se čuti njihov razgovor.
Prva svijeća reče: „Ja sam MIR – ljudi me ne uspjevaju sačuvati, mislim da ću se ugasiti.“ I odmah se ugasila.
Druga svijeća je rekla: „Ja sam VJERA – nažalost, mnogi ljudi smatraju da nisam neophodna, nema smisla da gorim i dalje.“ Tek što je to izgovorila, dunuo je lagani povJetarac i ugasio je.
Treća svijeća je žalosno progovorila: „Ja sam LJUBAV – nemam više snage, ljudi me često zaboravljaju i stavljuju po strani. Čak zaboravljaju da vole one sebi najbliže“ i istog momenta se ugasila.
Nedugo zatim u sobu je ušlo djete. „Šta je ovo? Trebalo je da gorite do kraja.“ i rekavši to, počelo je plakati.
Tada se oglasila četvrta svijeća: „Ne boj se, dok god ja gorim, moći ćemo da upalimo ostale svijeće. Ja sam NADA.“
Sa sjajem u očima, djete je uzelo svijeću „nade“ i zapalilo ostale svijeće .
Plamen nade bi uvijek trebalo da tinja u našem srcu, kako bi svako od nas mogao da održi, vjeru, mir i ljubav.
