“Prije 4 god djevojka mi je doživjela tešku saobraćajnu nesreću, 2 nedjelje je bila u komi.
Tad sam imao 20, svaki dan prije/poslije faxa kad god sam mogao bio sam u bolnici i sjedio pored nje, pričao joj. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio mobilni, kad
Izašao sam da se javim, kad sam se vratio u sobu, ona je sva mamurna otvarala oči, nasmijala se i rekla: “volim te”… (taj mali smiješak, bio je najljepši ikada).
A dalje… dalje se samo sjećam zvukova: pištanje kardiograma, vika sestre i doktora, zvuk defibrilatora, njegovi udarci… I rečenice: “ne, stani, otisla je… 11:42” Svake godine 20.09. ma gdje god bio šta god radio u 11:42 pustim istu pjesmu, progutam ogromnu knedlu, suzdržim suze, i kazem: “i ja tebe”.
