Jutros sam se vraćala sa bebom od deset mjeseci sa punim kesama iz prodavnice. Odjednom čujem: “Teto, teto čekaj.” Okrenem se i vidim dječačića romske nacionalnosti kako trči ka meni. -Ispao ti je novčanik. Ja uzimam svoj novčanik i ne vjerujem šta se dešava. Otvaram novčanik-sav novac na svom mjestu. Vadim 1000 dinara i pružam dječaku, na šta mi on odgovara:
“Ne, ne, ne trebaju mi pare, možeš li mi dati samo jednu bananu iz kese, nikada je nisam jeo.” Srce mi se steglo. Izvadila sam sve banane koje sam kupila i pružila mu.
Uredno se zahvalio, a ja sam krenula ka kući i dalje ne vjerujući šta se dešava. Još jednom me pozvao: “teto” i kada sam se okrenula, šeretski mi je namignuo i rekao: “Pazi sljedeći put, neće ti svako vratiti novčanik.” i otišao. Duša mala, plemenita, i dalje sam pod utiskom.
(Izvor:ispovesti.com)
