„Nela… što si vidjela?”
Davorov glas bio je tih. Isti onaj glas kojim me tri mjeseca uvjeravao da sam sigurna, da se ne moram ničega sjećati i da će on misliti za oboje.
Sada je stajao na ulazu u kuću, s majkom i sestrom iza leđa. Upravo sam ih čula kako dogovaraju moj potpis. Na mobitelu sam držala fotografiju vile uz jezero i poruku nepoznatog broja:
„Kuća vrijedna milijun i dvjesto tisuća eura nije ono što vam zapravo žele uzeti.”
Moj muž pružio je ruku.
„Daj mi mobitel.”
Zaključala sam zaslon.
„Reklama.”
Gledao me nekoliko sekundi. Nisam znala što me više plaši: mogućnost da mi ne vjeruje ili to što više nisam prepoznavala čovjeka koji me poslije nesreće hranio žlicom.
Iza njega svekrva je odjednom raširila ruke.
„Nela! Pa zašto nisi javila da te otpuštaju?”
Biserka mi je uzela vrećicu iz ruke.
U njoj su bili kolači od kestena koje sam kupila jer sam se sjećala da ih voli.
To sam zapamtila.
Vlastiti život nisam.
„Htjela sam vas iznenaditi.”
Davorova sestra Snježana prekrižila je ruke.
„Uspjela si.”
„Snježana”, oštro je rekla Biserka.
Davor me zagrlio oko ramena.
„Uđi. Još ne smiješ dugo stajati.”
Dopustila sam da me pridržava.
Desna noga još me boljela. Nakon nesreće provela sam tjedne u bolnici, pa na rehabilitaciji. Sjećanja su se vraćala u komadićima: miris očeva kaputa, crvena šalica, nečija ruka na vratima automobila.
Liječnici nisu obećavali kada će se sve povezati.
Davor je govorio da nema žurbe.
Tri mjeseca spavao je na bolničkom kauču. Kad bih se probudila s glavoboljom, prvi bi mi pružio čašu vode.
Vjerovala sam mu jer mi se činilo da je jedino poznato lice u vlastitom životu.
Na stoliću u dnevnoj sobi ležala je mapa s logotipom odvjetničkog ureda.
Biserka ju je pokupila prije nego što sam sjela.
„Snježanini papiri.”
Nasmiješila sam se.
„Nisam ništa pitala.”
Prsti su joj se zaustavili na rubu mape.
Kuća u mirnoj ulici na rubu Varaždina djelovala mi je poznato, ali ne domaće. Na fotografijama sam bila nasmijana uz Davora. Vjenčanje. Božić. Ručak na terasi.
Sve su fotografije bile iz posljednje tri godine.
Kad sam jednom pitala gdje su ostale, rekao je da su na starom računalu.
Računalo navodno nije radilo.
Te večeri skuhao mi je juhu s rezancima.
Sjeo je nasuprot meni i gledao jedem li.
„Liječnik je rekao da se ne zamaraš.”
Spustila sam žlicu.
„Jesmo li se prije nesreće posvađali?”
Njegova je ruka zastala iznad kruha.
Samo nakratko.
„Koji se bračni par ne posvađa?”
„Zbog čega?”
„Sitnica.”
„Kakvih?”
Odložio je kruh.
„Zašto danas toliko ispituješ?”
„Pokušavam se sjetiti.”
Posegnuo je preko stola i pomaknuo mi pramen kose s obraza.
„Nekih se stvari možda bolje ne sjećati.”
Biserka mi je isto rekla u bolnici.
Tada mi je to zvučalo kao utjeha.
„Na primjer?”
Davor je povukao ruku.
„Onoga zbog čega si bila nesretna.”
Te sam noći ležala okrenuta prema zidu.
Kad je pomislio da spavam, izašao je na balkon. Klizna vrata ostala su odškrinuta.
„Došla je kući.”
Stanka.
„Nije ništa potpisala. Sutra ćemo.”
Čula sam kako hoda.
Zatim je stišao glas.
„Ne smije se susresti s Krešimirom Barišićem. Ni slučajno.”
Ime mi nije značilo ništa.
A ipak mi je glavu presjekla bol.
Vidjela sam kišu na vjetrobranu.
Muškarca prosijede kose uz crni automobil.
Smeđu omotnicu koju mi gura u ruke.
„Gospođo Vuković, morate otići. Odmah.”
Zatim truba.
Naglo bijelo svjetlo.
Otvorila sam oči i uhvatila rub madraca.
Davor je ušao.
„Nela?”
Nisam se okrenula.
„Samo me boli noga.”
Ujutro je došao odvjetnik Lovrić.
Nosio je istu mapu koju je Biserka prethodnog dana uklonila sa stolića.
Davor je sjeo uz mene, toliko blizu da su nam se koljena dodirivala.
„Papiri za osiguranje”, rekao je. „Da to napokon završimo.”
Odvjetnik je položio tri snopa dokumenata na stol.
„Ovdje, ovdje i na posljednjoj stranici.”
Pružio mi je kemijsku.
Uzela sam je, ali nisam spustila vrh na papir.
Davorova ruka prekrila je moju.
„Ne trebaš sve čitati. Dugo je.”
Pogledala sam ga.
„Bojiš se da ću pročitati?”
Nasmiješio se bez topline.
„Bojim se da će te zaboljeti glava.”
Izvukla sam ruku.
Na prvoj stranici pisalo je: punomoć.
Na sljedećoj bila je adresa vile uz jezero.
Primatelj: Davor Kralj.
Navedena cijena prijenosa: jedan euro.
Jedan euro za kuću vrijednu milijun i dvjesto tisuća.
Mobitel mi je zavibrirao pokraj šalice.
Isti nepoznati broj.
„Nemojte potpisati. Njima treba sedamnaesta stranica.”
Počela sam listati.
Davor je pritisnuo dlan na dokument.
„Nela.”
„Tražim gdje trebam potpisati.”
Nije povukao ruku.
Gledali smo se nekoliko trenutaka.
Onda je popustio.
Pronašla sam sedamnaestu stranicu.
Naslov je bio dug, ali nekoliko riječi razumjela sam odmah.
Ovlaštenje za zastupanje i ostvarivanje prava iz dionica.
Vuković grupa.
Dvadeset tri posto.
Ispod toga Davorovo ime.
Okrenula sam se prema njemu.
„Ovo je osiguranje od nezgode?”
Odvjetnik Lovrić spustio je pogled.
Davor je pokušao uzeti papire.
„Daj meni.”
Zadržala sam ih.
„Pitala sam te što je ovo.”
„Umorna si.”
„Što je ovo?”
Glas mi je bio toliko jak da se Biserka pojavila na vratima.
„Što se događa?”
Pogledala sam je.
„Imam li ja dvadeset tri posto Vuković grupe?”
Boja joj je nestala s lica.
Polako sam ustala.
„Tri mjeseca govorite mi da su mi roditelji rano umrli. Da sam radila kao dizajnerica. Da nemam nikoga osim vas.”
Nitko nije odgovorio.
„Što je Vuković grupa?”
Na stubištu se pojavila Snježana.
„I što ti sad vrijedi što znaš?”
„Snježana, dosta”, rekla je Biserka.
Ali ona je nastavila silaziti.
„Stvarno misliš da smo tri mjeseca svi sjedili po bolnicama jer nemamo pametnijeg posla?”
Davor je skočio.
„Začepi.”
Snježana se kratko nasmijala.
„Što? Sad se bojiš da će shvatiti? Ako ne potpiše prije glavne skupštine, možeš zaboraviti sve što si dogovorio.”
Okrenula sam se mužu.
„Kakve skupštine?”
Davor je stajao između mene i vrata.
Odvjetnik je počeo skupljati papire.
A na mom je zaslonu zasvijetlila nova poruka.
„Vaš otac ostavio vam je te dionice. Prije nesreće pokušali ste zaustaviti ono što vaš muž sada želi završiti. Ako želite dokaz, tražite omotnicu koju je bolnica evidentirala među vašim stvarima.”
Spustila sam mobitel. Davorov pogled pratio je svaki moj pokret, tražeći pukotinu, znak da mu još uvijek vjerujem.
„Gdje su moje stvari iz bolnice?” upitala sam, glasa smirenijeg nego što sam se osjećala.
„U garaži,” brzo je odgovorio. Prebrzo.
Laž. Znala sam gdje ih je ostavio. Kad smo stigli, ubacio je prozirnu vreću s mojim stvarima u ormar u hodniku, misleći da je to samo prljava odjeća koju tek treba baciti.
Krenula sam prema vratima.
Davor me zgrabio za nadlakticu. Prsti su mu se zabili u moju kožu, bolno i grubo, skidajući masku brižnog supruga koju je nosio mjesecima.
„Sjedni, Nela. Nisi pri sebi.”
„Pusti me,” rekla sam tiho.
Odvjetnik Lovrić nervozno je zakopčao aktovku. „Gospodine Kralj, ja u ovome neću sudjelovati. Moj ured bio je angažiran za prijenos imovine uz pristanak klijentice. Zadržavanje protiv njene volje prelazi moje ovlasti.”
„Ti šuti!” zaderao se Davor.
Iskoristila sam njegovu nepažnju, istrgnula ruku i napravila tri brza koraka do ormara u hodniku. Desna noga je divljački zaboljela, ali adrenalin koji mi je strujao venama bio je jači.
Otvorila sam vrata. Na dnu, ispod njegovih kaputa, ležala je bolnička vrećica.
Zaronila sam ruku unutra. Ispod poderane odjeće koju su mi skinuli te noći, prsti su napipali glatki, tvrdi papir. Smeđa omotnica.
Izvukla sam je u istom trenutku kad me Davor sustigao.
„Daj mi to!”
Gurnula sam ga svom snagom. Izgubio je ravnotežu, spotaknuo se o rub tepiha i udario leđima o zid.
Otkinula sam vrh omotnice. Ispalo je nekoliko papira i jedan mali USB stick. Na prvom papiru bio je ispis bankovnih transakcija. Milijunski iznosi prebačeni s računa Vuković grupe na offshore kompanije. Uz svaku transakciju stajalo je Davorovo ime i potpis.
Ispod toga, fotografija Davora u razgovoru s čovjekom koji stoji pokraj teškog terenskog vozila s ojačanim prednjim branikom. Onog istog vozila zbog kojeg sam sletjela s ceste.
Nije to bila nesreća. Bio je to traljav pokušaj ubojstva koji su, kad sam preživjela s amnezijom, pretvorili u svoju posljednju priliku da ukradu sve.
Izvana se začuo oštar zvuk trube.
Kratko. Zatim još jednom.
Isti zvuk koji sam čula one noći, ali ovaj put nije bio upozorenje pred udar.
Pogledala sam kroz prozor. Pred kućom je stajao crni automobil. Uz njega muškarac prosijede kose s mobitelom u ruci. Krešimir Barišić. Čovjek koji mi je one kišne noći dao dokaze.
Davor se pridigao, lica izobličenog od bijesa i panike. Krenuo je prema meni, ali je stao kad je vidio automobil ispred kuće. Biserka je stajala skamenjena u dnevnoj sobi, dok je Snježana u tišini gledala prema prozoru. Shvatili su da je predstava gotova.
Otvorila sam ulazna vrata. Hladan zrak udario mi je u lice, donoseći oštrinu i bistrinu koju tri mjeseca nisam imala.
„Zadrži onu juhu,” rekla sam ne okrećući se. „Trebat će ti dok budeš objašnjavao policiji zašto si unajmio čovjeka da ti ubije ženu.”
Prešla sam prag i zakoračila prema crnom automobilu, ostavljajući stranca kojeg nikada nisam voljela u kući koja nikada nije bila moj dom. Bilo je vrijeme da Nela Vuković preuzme svoju tvrtku natrag.
