„Takav odnos prema pacijentima treba kazniti. Neka ostane bez posla!”
Žena je stajala ispred vrata ordinacije hitnog prijema, držala mobitel podignut kao oružje i pobjednički se smiješila dok mi je voditelj odjela govorio da sutra dođem po dokumente.
Nije ga zanimalo što sam radila osamnaest sati bez prekida.
Nije ga zanimalo što sam prije nekoliko minuta reanimirala čovjeka.
Nije ga zanimalo ni to što sam se na privatni poziv javila zato što je mojoj majci kod kuće stalo srce.
„Privremeno udaljenje, pa raskid ugovora”, rekao je hladno. „Bolnica mora zaštititi ugled.”
Skinula sam krvavi bijeli mantil.
Bacila ga na njegov stol.
I otišla ravno u drugu bolnicu, gdje je moja majka završila na intenzivnoj.
Nisam tada znala da će se već sljedećeg dana ista žena koja se smijala mom otkazu baciti preda mnom na koljena.
Njezino dijete imalo je rijetku metaboličku bolest.
U cijelom Osijeku samo su tri liječnika prošla edukaciju za liječenje takve akutne krize.
Dvoje je bilo izvan Hrvatske.
Treća sam bila ja.
Bilo je dva sata ujutro kad je hitni prijem KBC-a izgledao kao rana koja se nikad ne zatvara.
Na hodniku pomoćni kreveti.
Plač.
Kašalj.
Monitori.
Miris dezinficijensa pomiješan s krvlju i povraćanjem.
Na nogama sam bila od prethodnog jutra.
Već sam odradila dvije smjene jednu za drugom jer su dvojica kolega bila bolesna.
Dok sam jednom starijem pacijentu namještala masku za inhalaciju, mobitel u džepu počeo je vibrirati.
Pogledala sam.
Mirjana.
Žena koja je posljednjih nekoliko mjeseci povremeno ostajala s mojom majkom dok sam radila.
Dvanaest propuštenih poziva.
Srce mi je propalo.
Javila sam se.
„Mirjana?”
S druge strane nije bilo pozdrava.
Samo urlik.
„Doktorice Ana! Vaša mama… ne diše! Mislim da joj je stalo srce! Hitna još nije stigla!”
Sve oko mene na trenutak je nestalo.
„Što?”
„Ne reagira!”
Maska za inhalaciju ispala mi je iz ruke.
„Slušajte me!”
Glas mi je pukao.
„Spustite je na tvrdu podlogu! Odmah!”
„Ne mogu…”
„Možete! Radile smo to! Stavite dlan na sredinu prsnog koša. Drugi preko njega. Pritisnite jako i brzo. Nemojte stati!”
Pored mene je stajala žena s dječakom od možda osam godina.
Zvala se Sandra Jurić.
Zapamtila sam je jer je prethodna dva sata nekoliko puta zahtijevala da njezin sin bude primljen prije svih.
Dječak je imao temperaturu.
Bio je pri svijesti.
Stabilan.
Trijažna kategorija nije bila hitna.
Ali za Sandru to nije bilo važno.
Kad je čula da govorim na telefon, naglo je ustala.
„Halo! Doktorice!”
Nisam je ni pogledala.
„Mirjana, brojite! Jedan, dva, tri, četiri…”
„Doktorice!”
Sandra je povisila glas.
„Moje dijete dva sata čeka, a vi privatno telefonirate?”
Okrenula sam se.
„Mojoj majci je upravo stalo srce.”
„I?”
Gledala sam je.
„Molim?”
Već je uključila kameru.
„Svi imamo privatne probleme. Jeste li vi ovdje na poslu ili niste?”
„Gospođo, molim vas…”
„Moj sin ima 39 temperaturu!”
„Stabilan je. Trijažiran je. Bit će pregledan.”
„A vaša majka je važnija od mog djeteta?”
Ponovno sam čula Mirjanin plač.
„Ana, ne reagira!”
Okrenula sam se od Sandre.
„Nemojte stati! Hitna mora stići svakog trenutka. Pritisci bez prekida!”
Sandra je podigla mobitel tik uz moje lice.
„Snimam ovo.”
„Snimajte.”
Glas mi je već drhtao.
„Samo mi dajte dvije minute.”
„Dvije minute?”
Nasmijala se podrugljivo.
„Ako moje dijete dobije konvulzije od temperature, hoćete vi odgovarati?”
„Vaše dijete je pregledala trijažna sestra.”
„Znači boli vas briga?”
„Nisam to rekla.”
„Čula sam dovoljno.”
Okrenula je kameru prema sebi.
„Evo ljudi, ovako izgleda Hitni prijem. Liječnica telefonira dok djeca čekaju satima.”
Pokušala sam se odmaknuti.
Tada je došao predstojnik hitnog prijema, doktor Branko Kovač.
Čovjek kojem je bilo važnije da nijedna pritužba ne stigne ravnateljstvu nego koliko ljudi radi u smjeni.
„Što se događa?”
Sandra mu je gotovo gurnula mobitel pod nos.
„Pogledajte sami!”
Pokazala mu je snimku.
Na njoj se nije čulo što je Mirjana govorila.
Samo moj glas.
Glasan.
Oštar.
„Pritisnite jače! Nemojte stati!”
I Sandrin:
„Doktorice, moje dijete čeka!”
Branko me povukao u mali ured.
„Ana, što radiš?”
„Mama mi je doživjela srčani zastoj.”
„Žao mi je.”
Nije zvučalo kao da mu je žao.
„Ali ovo?”
Pokazao je mobitel.
„Osamnaest sati sam ovdje.”
„Nije tema.”
„Nema dovoljno ljudi.”
„Ni to nije tema.”
„Pacijenti čekaju jer nas je premalo, a ne zato što sam dvije minute…”
„Ana.”
Prekinuo me.
„Snimka izgleda katastrofalno.”
Gledala sam ga.
„Moja majka možda umire.”
„Razumijem.”
„Ne, ne razumijete.”
Lice mu se promijenilo.
„Pazi kako razgovaraš.”
U tom trenutku uletio je moj kolega Marin.
„Šefe, nemojte ovo raditi.”
„Van.”
„Ana je zadnja tri dana praktički stalno ovdje!”
„Rekao sam van.”
„Majka joj je na reanimaciji!”
Branko je lupio dlanom o stol.
„Dosta!”
Zatim se okrenuo prema meni.
„Danas ideš kući.”
„Što?”
„Sutra se javi kadrovskoj.”
„Zašto?”
„Zbog ozbiljnog kršenja profesionalnog ponašanja i narušavanja ugleda ustanove.”
Nekoliko sekundi samo sam ga gledala.
„Vi mene otpuštate?”
Nije me pogledao u oči.
„Bolnica mora smiriti situaciju.”
Iza vrata se pojavila Sandra.
Na licu joj je bio otvoreni trijumf.
„Tako i treba.”
Nagnula je glavu.
„Takvi ljudi ne trebaju raditi s pacijentima.”
Tada se u meni nešto ugasilo.
Nisam vikala.
Nisam molila.
Skinula sam mantil.
Bacila ga Branku na stol.
„Dobro.”
Marin je krenuo za mnom.
„Ana!”
Već sam bila u liftu.
Vrata su se zatvorila.
Tek tada sam zaplakala.
U drugu bolnicu stigla sam potpuno iscrpljena.
Majka je već bila na intenzivnoj.
Akutni infarkt.
Srčani zastoj.
Povrat cirkulacije nakon reanimacije.
Stanje teško.
Pred vratima intenzivne sjedila je Mirjana.
Kad me vidjela, ustala je i počela plakati.
„Radila sam kako ste rekli.”
Zagrlila sam je.
„Dobro ste napravili.”
„Hitna je došla tek nakon nekoliko minuta.”
„Dobro ste napravili.”
Ponavljala sam to njoj.
A možda više sebi.
Iz intenzivne je izašao liječnik.
Kad sam ga ugledala, ukočila sam se.
Nikola Perić.
Moj bivši dečko.
Nekad smo zajedno polagali specijalističke ispite.
Nekad smo planirali živjeti zajedno.
Razišli smo se jer sam odbila odustati od dodatne edukacije u inozemstvu.
On mi to nikad nije oprostio.
„Obitelj gospođe Kralj?”
Ustala sam.
Nikola mi je pružio dokumente.
„Akutni infarkt miokarda. Izgubljeno je dosta vremena.”
„Kako je sada?”
„Nestabilno.”
„Prognoza?”
Pogledao me ravno.
„Znaš što znači srčani zastoj.”
Noge su mi omekšale.
„Prije nekoliko mjeseci nalaz je bio…”
„Nalazi nisu proročanstvo.”
Zatim je dodao:
„Ti si liječnica. Majka ti ima kardiološku anamnezu. Nisi ništa primijetila?”
Ta rečenica pogodila me točno tamo gdje sam već sama sebe udarala.
„Nisam.”
„Očito.”
Potpisala sam što je trebalo.
Kad je krenuo, zastao je.
„Čuo sam da si dobila otkaz.”
Nisam odgovorila.
Nasmiješio se bez topline.
„Zanimljivo.”
Pogledala sam ga.
„Što?”
„Nekad si rekla da ti je karijera važnija od svega.”
Spustio je pogled na moje ruke.
„Sad nemaš ni karijeru.”
Otišao je.
Sjedila sam pred intenzivnom cijelu noć.
U pet ujutro Marin mi je poslao poruku.
„Branko je na sastanku rekao da si sramota za odjel.”
Minutu kasnije druga.
„Glavna sestra priča da si sama kriva jer si oduvijek bila arogantna.”
Arogantna.
Zato što nisam htjela sudjelovati u odjelnim tračevima.
Zato što nisam potpisivala nepotrebne pretrage samo zato da se povećaju brojke.
Zato što sam Branku više puta rekla da liječnici ne mogu normalno raditi s ovakvim brojem smjena.
U osam ujutro hodnik se napunio.
Neki kolege koje sam poznavala s kongresa prošli su pokraj mene bez pozdrava.
Jedna mlada sestra šapnula je drugoj:
„To je ona koju su izbacili zbog pacijentice.”
Tada mi je zazvonio mobitel.
Nepoznat broj.
Nisam se htjela javiti.
Zazvonio je ponovno.
Na kraju sam prihvatila poziv.
„Doktorica Ana Kralj?”
„Da.”
„Ovdje doktor Luka Barišić, medicinski direktor Poliklinike Aurora.”
Znala sam ime.
Privatna bolnica na drugom kraju grada.
Prije nekoliko mjeseci već su mi ponudili posao.
Tada sam ih odbila.
„Čuo sam da više niste vezani uz KBC.”
Zažmirila sam.
Vijesti su očito putovale brže od ambulantnih kola.
„Od jutros nisam.”
„Ponuda i dalje vrijedi.”
Nisam ništa rekla.
„Voditeljica hitnog prijema. Trostruka osnovna plaća od one koju ste imali. Plaćene edukacije. Manje dežurstava. I ugovor kojim sami birate tim.”
Pogledala sam crveno svjetlo iznad vrata intenzivne.
„Kada trebate odgovor?”
„Sad.”
U prošlom životu vjerojatno bih razmišljala.
O odanosti bolnici.
O tome kako će izgledati.
O kolegama.
O pacijentima.
Te noći više nisam imala snage biti odana ustanovi koja me izbacila dok mi je majka umirala.
„Prihvaćam.”
S druge strane kratka tišina.
„Dobro došli u Auroru.”
Sljedeće jutro došla sam samo potpisati ugovor.
Nisam još ni završila razgovor s kadrovskom kad su se vrata hitnog prijema naglo otvorila.
Žena je utrčala noseći dijete.
„Pomozite!”
Glas sam prepoznala prije lica.
Sandra Jurić.
Ona koja je snimala moj poziv.
Ona koja se smijala mom otkazu.
Sada je bila blijeda.
Sin joj više nije imao samo temperaturu.
Bio je pospan.
Koža mu je bila čudno siva.
Disao je brzo.
Ruke su mu podrhtavale.
Medicinska sestra ga je odmah preuzela.
Pogledala sam monitor.
Zatim nalaze koje je Sandra donijela iz KBC-a.
A onda jednu vrijednost krvi.
Amonijak.
Previsok.
Pogledala sam dječaka.
„Koliko dugo povraća?”
Sandra je zurila u mene.
Prepoznala me.
Usne su joj se počele tresti.
„Od noćas.”
„Je li bio zbunjen?”
„Da.”
„Je li ikad ranije nakon bolesti ili posta postajao neuobičajeno pospan?”
Zastala je.
„Da.”
Pogledala sam još jednom nalaze.
Jedna mogućnost odmah mi je prošla glavom.
Rijetka urođena metabolička bolest.
Hiperamonemijska kriza.
Ako sam u pravu, dijete nije imalo puno vremena.
Pozvala sam sestru.
„Odmah krvni plinovi, elektroliti, glukoza, jetreni enzimi, amonijak ponoviti. Prekinuti proteinski unos. Glukoza intravenozno. Zovite intenzivistu.”
Sandra me uhvatila za rukav.
„Vi ćete ga liječiti?”
Pogledala sam je.
„Ja više nisam liječnica vaše bolnice.”
„Molim vas.”
„Gospođo Jurić…”
„Molim vas!”
Glas joj je pukao.
„U KBC-u su rekli da sumnjaju na nešto rijetko. Rekli su da u gradu samo tri liječnika imaju iskustvo s tim.”
Znala sam imena.
Jedan profesor bio je na kongresu u Kanadi.
Druga kolegica na subspecijalizaciji u Njemačkoj.
Treća sam bila ja.
Sandra me sada držala objema rukama.
„Spasite mi dijete.”
Gledala sam ženu koja mi je manje od trideset šest sati ranije rekla:
„Neka ostane bez posla.”
A iza nje su se otvorila vrata.
Branko Kovač ušao je prvi.
Iza njega ravnatelj KBC-a.
Branko je zastao kad me ugledao. Oči su mu se blago proširile u panici, a onda je brzo navukao masku smirenog autoriteta. “Ana”, počeo je ravnatelj, ignorišući Sandru koja je jecala na podu. “Imamo situaciju. Dijete ima hiperamonemijsku krizu. Moramo hitno pokrenuti protokol. Profesor Milić je u Kanadi, doktorica Babić u Njemačkoj…” “Znam”, prekinula sam ga. “Ja sam ovdje voditeljica hitnog prijema.” Branko je progutao knedlu. “Slušaj, Ana. Znam da smo imali nesporazum…” “Nesporazum?” Nasmijala sam se gorko. “Otpustio si me dok mi je majka bila na reanimaciji, Branko. A sad trebate moje znanje.” “Radi se o djetetu!”, povisila je glas Sandra, grčevito stišćući rubove mog mantila. “Znam”, rekla sam tiho. “I radit ću svoj posao.” Okrenula sam se prema medicinskoj sestri. “Sve je već naručeno? Odlično. Pripremite otopinu arginina i natrij benzoata, odmah. Moramo hitno smanjiti razinu amonijaka. I pripremite dijalizu za svaki slučaj.” Sljedeća tri sata bila su borba na ivici. Dječakov organizam borio se s nakupljenim toksinima, a mi smo balansirali na tankoj liniji između života i smrti. Radila sam ono što sam najbolje znala – fokusirala se na brojeve, ritam monitora, na disanje malog pacijenta, potpuno isključivši sve oko sebe. Branko i ravnatelj nervozno su šetali hodnikom, svjesni da su nemoćni. Kad su se vrijednosti napokon počele stabilizirati, a dječak počeo dublje i mirnije disati, osjetila sam kako mi se težina skida s ramena. Izašla sam iz sobe. Sandra je sjedila na rubu stolice, blijeda kao duh. Kad me vidjela, ustala je, suze su joj tekle niz lice. “Kako je?” prošaptala je. “Stabilizirali smo ga”, rekla sam ravnim glasom. “Kriza je prošla. Pratit ćemo ga na intenzivnoj, ali izvan životne opasnosti je.” Sandra je prekrila lice rukama i počela glasno jecati. Zatim je pala na koljena ispred mene. “Oprostite mi”, plakala je, držeći se za moje noge. “Bila sam grozna. Oprostite mi za onu noć. Nisam znala. Bila sam u panici. Molim vas…” Nisam je pokušala podići. Samo sam je gledala. “Niste znali da mi je majka na rubu smrti?”, upitala sam mirno. “Znali ste. Čuli ste me. Nije vas bilo briga. Nije vam bilo briga ni što snimate nečiju agoniju samo da biste dokazali neku svoju uvrnutu pravdu. Spasila sam vaše dijete jer je to moj poziv, Sandra. Ne zato što ste vi zaslužili oprost.” Odmaknula sam se i okrenula prema Branku i ravnatelju. “Sada, ako me trebate, na svom sam radnom mjestu”, rekla sam. “I, usput, Branko, moj odvjetnik vas je već kontaktirao zbog nezakonitog otkaza. Vidimo se na sudu.” Okrenula sam se i otišla niz hodnik.
Kasnije tog dana, nakon što sam obavila sve pretrage i provjerila stanje dječaka, primila sam poziv s intenzivne u KBC-u. Bilo je to od dežurnog kardiologa. “Doktorice Kralj?”, glas mu je bio pun suosjećanja. “Da?” “Žao mi je. Vaša majka…” Zastao je. “…njeno stanje se stabiliziralo. Izvan je životne opasnosti. Budna je i pita za vas.” Suze su mi potekle niz lice. U tom trenutku shvatila sam da sam izgubila posao u kojem su me gazili, kolege koje su mi okrenule leđa, i muškarca koji me je napustio zbog ambicije. Ali spasila sam jedan dječji život i moja majka je bila živa. I prvi put nakon jako dugo vremena, osjećala sam da sam na pravom mjestu.
