Večer prije zaruka moje mlađe sestre, njezin budući zaručnik pozvao je cijelu obitelj na večeru u mali restoran nedaleko od centra Varaždina. Čim su konobari zatvorili vrata zasebne sale, spustio je šalicu čaja i mirno rekao da moj šestogodišnji sin i ja moramo iseliti iz roditeljske kuće do sutra. Zatim je dodao da se ne smijemo pojaviti ni na jednom stolu tijekom zaruka. A onda je izgovorio ono zbog čega je moj otac razbio bocu o stol: dvadeset posto udjela u obiteljskoj slastičarnici, koji su bili na moje ime, mora prije vjenčanja prijeći na moju sestru — kako bi ih on poslije mogao “voditi”.
Najgore nije bilo to što je Dario Babić postavio uvjete.
Najgore je bilo što je znao za udjele o kojima smo razgovarali samo iza zatvorenih vrata.
Pogledala sam sestru.
Tea nije podigla oči.
Prstima je gužvala rub platnenog ubrusa.
Dario je četiri godine bio uz nju.
Moji roditelji primali su ga kao sina. Na obiteljske ručkove dolazio je uredno odjeven, donosio kavu, bombonijeru ili neki mali poklon, nikada nije dopuštao da roditelji plate njegov dio računa.
Mama ga je svima hvalila.
“Današnji mladići nisu takvi. Dario zna red.”
Te večeri napokon smo saznali kakav red on zapravo želi.
“Striče, teta”, rekao je, podižući šalicu kao da razgovara o vremenu, “kod nas se neke stvari rješavaju prije braka. Poslije bude kasno.”
“Prvo, Mirna i mali moraju sutra iseliti.”
Zaledila sam se.
Mirna sam bila ja.
Mamina vilica ostala je u zraku.
Otac je polako spustio čašu.
Dario se nije ni osvrnuo.
“Drugo, na zarukama se Mirna i Niko neće pojavljivati među gostima.”
Otac je stisnuo bocu mineralne vode toliko jako da su mu pobijelili zglobovi.
“Treće…”
Boca vina udarila je o rub stola prije nego što je uspio završiti.
Staklo je odletjelo sve do Nikove zdjelice.
Povukla sam sina iza sebe.
“Tata!” Tea je vrisnula. “Obećao si da večeras nećeš raditi scenu!”
“Radim scenu?” Otac se okrenuo prema Dariju, vrat mu je bio crven. “Ponovi. Hajde, ponovi da moje dijete mora napustiti moju kuću.”
Dario je ostao sjediti.
Papirnatim ubrusom obrisao je kap umaka s rukava, skinuo naočale, očistio stakla i ponovno ih stavio.
“Imate visok tlak. Nemojte se uzrujavati.”
Čak se i nasmiješio.
“Ako ljudi čuju da razbijate boce prije zaruka vlastite kćeri, neće pričati o meni.”
“Mali…”
“Treće.”
Podigao je tri prsta.
“Dvadeset posto slastičarnice Kora i Krema koji su trenutačno na Mirnino ime moraju se prije vjenčanja prenijeti na Teu.”
U prostoriji je na trenutak nestalo svakog zvuka.
Okrenula sam glavu prema sestri.
Tea je još uvijek gledala u stol.
Za udjele smo znali samo mama, tata, Tea i ja.
Dakle, rekla mu je.
“Pa svi ćemo ionako biti obitelj”, nastavio je Dario. “Kakve veze ima na čije ime glase? Kad se prenesu na Teu, ja joj mogu pomoći oko upravljanja. Završio sam poslovnu školu, četiri godine radim u prodaji hrane. Jednog dana mogu preuzeti komercijalni dio slastičarnice. Vi biste napokon imali nekoga na koga se možete osloniti.”
Otac se nasmijao bez trunke veselja.
“Slastičarnicu su podigle moje kćeri i moja žena. Tko je tebi rekao da ćeš ti njome upravljati?”
“Nemojte govoriti kao da je sve već odlučeno.”
Dario je prvi put spustio glas.
“Tea će postati moja žena.”
Zatim je pogledao mene.
“A njezina sestra je udovica s djetetom drugog prezimena koje već tri godine živi u kući njezinih roditelja. Moja majka je tradicionalna. Ljudi pričaju. Pogotovo pred zaruke.”
“Dario.”
Prvi put sam progovorila te večeri.
Okrenuo se prema meni.
“Reci, Mirna.”
“Dakle, Niko i ja donosimo nesreću?”
“Nemoj izvrtati.”
Namjestio je naočale.
“Problem je prvenstveno mali. Ima šest godina. Preziva se Kovač, a živi kod obitelji Novak. Sutra dođu moji rođaci, pitaju tko je on, gdje mu je otac, zašto živi ovdje… Što moja majka treba govoriti?”
Niko me uhvatio za rukav.
Dario je vidio njegovu ruku, ali nije zastao.
“A ti ćeš se kad-tad ponovno udati. Ono što pripada obitelji Novak ne može jednog dana završiti kod nekog muškarca koji s ovom obitelji nema veze. Bolje je da sve riješimo odmah.”
Mama je problijedjela.
“Dario, Luka je umro prije tri godine. Mirna je sama odgajala dijete i vodila pola posla u slastičarnici…”
“Upravo zato.”
Prekinuo ju je gotovo nježno.
“Treba joj novi početak. Mir, svoj stan. Ja mogu platiti prvu godinu najma. Kao obitelj.”
Otac ga je pogledao kao da nije siguran je li dobro čuo.
“Ti ćeš plaćati najam?”
“Da.”
“Od svoje plaće?”
Dario je ustao i poravnao sako.
“Moja plaća možda nije velika. Ali četiri godine nisam uzeo ni cent od vaše obitelji. To mi nitko ovdje ne može osporiti.”
Pogledao je Teu.
“Rekao sam što sam imao.”
“Čekat ću te dolje do jedanaest.”
Navukao je kaput, otvorio vrata, a onda se još jednom okrenuo ocu.
“Razmislite. Boca se može kupiti nova. Ali moja tri uvjeta ostaju.”
Kratko je zastao.
“Ili Mirna ostaje ovdje, ili mene nema.”
Vrata su se zatvorila.
Tea je istog trenutka briznula u plač.
“Mirna, vidiš li što ste napravili?! Četiri godine me čeka! Četiri godine! Zar se jednom u životu nitko ne može maknuti zbog mene?”
“Tea…” Mama joj je prišla.
Sestra joj je istrgnula ruku.
“Ako me ostavi, ne želim više nikoga vidjeti!”
Uzela je torbicu i istrčala.
Pete su joj odzvanjale hodnikom.
Mama je klonula na stolicu.
Otac je stajao među komadićima stakla i nekoliko sekundi samo disao.
“Četiri godine smo hranili zmiju za stolom”, promrmljao je.
Tada je konobarica oprezno otvorila vrata.
Pogledala je pod, nas, pa račun u svojoj ruci.
“Oprostite… račun.”
Pružila mi ga je.
“Gospodin koji je upravo otišao rekao je da je platio za sebe i gospođicu koja je bila s njim. Ostalo je vaše.”
Na računu su dvije stavke bile uredno prekrižene kemijskom olovkom.
Dario.
Tea.
Za nas četvero ostalo je 68 eura.
Mama je promatrala papir.
“On inače nije takav. Vjerojatno je večeras malo popio…”
Presavila sam račun.
“Mama, nije popio ni kap alkohola.”
Niko me povukao za rukav.
Sagnula sam se.
“Mama?”
“Da?”
Govorio je toliko tiho da sam ga jedva čula.
“Ako promijenim prezime i budem Novak… hoće li me onda stric Dario pustiti da ostanem kod bake?”
Te noći nisam spavala.
U jedan iza ponoći stajala sam u kuhinji i bacala tijesto o radnu ploču.
Jednom.
Pa još jednom.
S kata se čuo prigušen mamin plač i vrata Teine sobe koja su se svakih nekoliko minuta tresla.
Vratila se pet minuta poslije jedanaest.
Prva rečenica bila joj je:
“Dario je tri sata čekao ispred zgrade.”
Druga:
“Mirna, molim te, učini to zbog mene.”
Nisam odgovorila.
Gledala sam tijesto i sjetila se zime prije tri godine, dana kad smo pokopali mog muža Luku.
Dario je tada cijeli dan trčao između groblja, kuće i gostiju. Nosio je vijence. Držao kišobran iznad moje majke. Odvezao starije rođake kući.
Mama je poslije govorila da se ponašao bolje od vlastitog sina.
I ja sam mu vjerovala.
Godinu poslije Tea mi je usred noći pokucala na vrata.
“Dario već osam mjeseci šalje životopise Drava Distribuciji. Nikako da dobije razgovor. Ti znaš Stjepana iz veleprodaje…”
Nazvala sam Stjepana.
Njegov dugogodišnji prijatelj bio je voditelj prodajnih kanala u toj tvrtki.
“Mogu mu srediti razgovor”, rekao je. “Posao mora dobiti sam.”
“Samo mu nemoj reći da sam ja zvala.”
Stjepan se nasmijao.
“Čuvamo ponos budućem zetu?”
Kad je Dario primljen, odveo nas je na večeru.
Podigao je čašu.
“Jedino što u životu ne podnosim jest muškarac koji živi na tuđi račun.”
Roditelji su ga gledali gotovo ponosno.
A bili su tu i pokloni.
Kava za tatu.
Svileni šal za mamu.
Masažer za Božić.
Sve lijepo zapakirano.
Sve “od Darija”.
Sve dok prošle godine nisam pregledavala izvode kartice koju je Tea koristila za troškove iz slastičarnice.
Svake godine prije Božića pojavili bi se isti veliki računi.
Parfumerija.
Zlatarna.
Odjel muške odjeće u trgovačkom centru.
Pitala sam Teu.
“Dario izabere, ja platim. Ne želi trošiti novac žene. Kaže da će mi poslije vratiti.”
“Je li vratio?”
Zastala je.
“Zašto ti uopće gledaš moje izvode?”
Novac nikad nije vraćen.
Metalna zdjela udarila je o pult.
Trgnula sam se.
Mama je stajala na vratima kuhinje u kućnom ogrtaču. Oči su joj bile natečene.
“Mirna… mogu li te nešto zamoliti?”
“Reci.”
“Možda bi ti i Niko mogli na dva mjeseca unajmiti stan.”
Riječi su izlazile jedva čujno.
“Ja ću platiti. Naći ćemo nešto lijepo, blizu škole. Samo dok zaruke, svadba i sve ovo ne prođe. Kad se ljudi smire, vratit ćete se.”
Brašno mi je još bilo na rukama.
“Mama, ova kuća…”
Vrata na katu naglo su se otvorila.
“Mirna!”
Tea je stajala na vrhu stepenica s mobitelom u ruci.
Lice joj je bilo mokro od suza.
“Darijevu majku je hitna odvezla u bolnicu!”
Spustila se nekoliko stepenica.
“Pozlilo joj je kad je čula što se dogodilo. Rekla je Dariju da će, ako se nakon ovoga ipak oženi mnome, radije sebi nešto napraviti nego dočekati to poniženje.”
Tea me gledala kao da sam joj upravo uništila život.
“Jesi sad zadovoljna?”
“Je li ti ovo bilo vrijedno toga?”
