Na Dušni dan vratila sam se s groblja ranije jer više nisam mogla stajati pred grobom čovjeka za kojeg sam tri godine vjerovala da je poginuo kao vatrogasac.
Kad sam otvorila vrata kuće, zastala sam.
Moja svekrva Vesna — žena koja je tri godine tvrdila da joj je nakon smrti jedinog sina oduzeta polovica tijela — sjedila je prekriženih nogu na kauču, gledala televiziju i razgovarala mobitelom.
— Damire, kako ste vi tamo? Marijana bi uskoro trebala roditi drugo, je li tako? Sljedeći mjesec, kad Ivana bude na terenu, doći ću vam pomoći oko djece.
Damir.
Moj muž.
Čovjek čije sam ime prije sat vremena dodirivala prstima na nadgrobnoj ploči.
Tri godine prala sam Vesnu, hranila je na žlicu, mijenjala joj posteljinu i odbijala svakoga tko mi je govorio da sam još mlada i da imam pravo ponovno živjeti.
A sada je “nepokretna” žena pred mojim očima pomicala noge.
I razgovarala s mojim mrtvim mužem.
Nisam ušla.
Ostala sam iza poluotvorenih vrata.
Srce mi je toliko tuklo da sam mislila da će me čuti.
Damir Perić poginuo je prije tri godine na intervenciji nakon požara u skladištu.
Tako su mi rekli.
Tijelo je navodno bilo teško stradalo.
Lijes je bio zatvoren.
Na sprovodu su bili njegovi kolege, prijatelji, rodbina, susjedi.
Na grobu je stajala fotografija čovjeka za kojeg sam se udala.
Njegovo ime.
Godine rođenja i smrti.
Vatrogasna kaciga položena uz cvijeće.
Ja sam pokraj tog groba provela tri godišnjice.
I sada sam iz dnevne sobe slušala njegovu majku kako mu govori da će uskoro doći čuvati njegovu djecu.
Možda sam, pomislila sam, krivo čula.
Možda postoji drugi Damir.
Tada je Vesna nastavila:
— Ivana? Ma dobra je. Poslušna. Brza. Sve obavi prije nego što joj kažem. Tri godine me hrani, pere, masira, mijenja mi pelene… što ćeš bolje?
Stisnula sam šaku.
Nokti su mi se zarili u dlan.
Vesna se nasmijala.
— Ne brini. Neće se ona udavati.
Zastala je kao da sluša što joj sin govori.
— Pa tko bi je i uzeo? Cijeli grad je gleda kao udovicu vatrogasca. Još bi ispalo da je jedva čekala da ti se grob ohladi.
Ponovno se nasmijala.
— A i ja sam joj za vratom. Paralizirana svekrva, kuća, posao… gdje će?
Grlo mi se stegnulo.
— Pobjeći? Kamo će pobjeći? Tri godine glumi sveticu. Ako sada ostavi “bolesnu” majku mrtvog muža, ljudi će je pojesti.
Pogledala sam prema svojim rukama.
Koža oko zglobova bila mi je ispucala od vode, deterdženata i stalnog pranja.
Tri godine.
Svako jutro prije posla dizala sam Vesnu iz kreveta.
Prala je.
Češljala.
Mijenjala joj donje rublje.
Masirala noge koje navodno nije osjećala.
Navečer bih joj pripremila večeru, lijekove, čaj.
Kad su mi prijateljice govorile:
— Ivana, imaš trideset i dvije. Damir bi sigurno želio da nastaviš živjeti.
Vesna bi plakala.
— Ako odeš, ja nemam nikoga.
I ja bih ostajala.
Čak sam jednom, držeći je za ruku, rekla:
— Ne brinite. Neću se ponovno udavati. Vi ste moja obitelj.
Tada me zagrlila i rekla:
— Ti si mi kao kći.
Sada sam prvi put saznala što sam joj zapravo bila.
Besplatna njegovateljica.
U dnevnoj sobi Vesna je nastavila razgovor.
— Kad Marijana rodi, reći ću Ivani da mi je ovdje teško i da želim nekoliko tjedana na more, zbog zraka. Onda ću doći k vama.
Stala sam kao ukopana.
Na more.
Kod njih.
Dakle, znala je točno gdje žive.
Znala je za prvo dijete.
Znala je da dolazi drugo.
Možda je sve znala od početka.
U kuhinji se još kuhala pileća juha koju sam tog jutra stavila na laganu vatru jer mi je Vesna prethodne večeri rekla da se osjeća slabo.
Od samog mirisa okrenuo mi se želudac.
Nisam je suočila.
Tiho sam zatvorila ulazna vrata i ponovno izašla.
Hodala sam gotovo dva sata bez cilja.
Kad sam se vratila, bilo je već mračno.
Vesna je opet ležala u krevetu.
Preko nogu je imala deku.
Kad sam ušla, slabašno je podigla glavu.
— Gdje si toliko dugo? Zvala sam te.
Gledala sam je.
Prije bih odmah rekla:
“Oprostite, nisam čula.”
Ovoga puta samo sam odgovorila:
— Bila sam na groblju.
Lice joj se na trenutak ukočilo.
— Opet si išla?
— Dušni dan je.
— Da, da.
Uzela sam zdjelu juhe.
Sjela uz njezin krevet.
— Otvorite usta.
Poslušno je otvorila.
Hranila sam je žlicom kao i protekle tri godine.
Ali sada sam znala da žena kojoj brišem usne može sama ustati, otići do kuhinje i skuhati sebi večeru.
Kasnije te noći zaključala sam se u kupaonicu.
Prvi put nisam plakala za Damirem.
Otvorila sam stare mape na mobitelu.
Smrtovnicu.
Fotografije sa sprovoda.
Poruke njegovih kolega.
Dokument iz bolnice.
Obavijest da je stradao na intervenciji.
Sve je izgledalo stvarno.
Previše stvarno.
Onda sam se sjetila jednog detalja.
Nikada nisam vidjela njegovo tijelo.
Nitko iz obitelji nije.
Rečeno nam je da je bilo neprepoznatljivo.
Lijes je došao zatvoren.
A nakon sprovoda Vesna je počela tvrditi da joj je od šoka “otkazala lijeva strana”.
Od tog dana nikad više nije ustala preda mnom.
Otvorila sam diktafon na mobitelu.
Sljedećeg jutra ostavila sam ga uključenog iza ukrasne kutije u dnevnoj sobi.
Vesni sam rekla:
— Danas moram dulje ostati na poslu.
— Dobro, dušo. Samo mi prije odlaska donesi vodu.
Donijela sam joj dvije boce.
Poljubila me u ruku.
— Bog te blagoslovio što te imam.
Naslonila sam usne u nešto nalik osmijehu.
— I ja vas.
Izašla sam.
Ali nisam otišla na posao.
Sjela sam u automobil dvije ulice dalje.
Čekala sam.
Nakon dvadeset minuta na zaslonu drugog mobitela koji sam ostavila povezan s kamerom pojavila se Vesna.
Ustala je iz kreveta.
Bez štapa.
Bez drhtanja.
Bez ikakve pomoći.
Otišla je u kuhinju, otvorila hladnjak i natočila si vino.
Zatim je nekoga nazvala.
— Damire?
Zadržala sam dah.
— Ivana danas radi dugo.
Šutjela je nekoliko sekundi.
Onda se nasmijala.
— Ne, nije ništa posumnjala. Jučer je opet plakala na grobu.
Osjetila sam kako mi se želudac steže.
A zatim je rekla nešto zbog čega sam odmah uključila snimanje zaslona.
— Samo ti pazi da Marijana ne stavlja slike djece javno. Jednom ako Ivana naleti na fotografiju na kojoj si ti, sve smo radili uzalud.
„Sve smo radili uzalud.“
Te su mi riječi odzvanjale u glavi poput pokvarene ploče dok sam gledala u zaslon mobitela. Snimila sam sve. Njezin hod, njezino točenje vina, njezin smijeh. Svaku izgovorenu riječ koja je spalila moje posljednje tri godine do temelja.
Nisam ušla u kuću i vrištala. Nisam razbijala tanjure ni tražila objašnjenja. Tuga koju sam nosila otkad su mi donijeli njegovu nagorenu kacigu isparila je u sekundi, ostavljajući za sobom samo hladan, savršeno oštar bijes.
Sljedećih mjesec dana bila sam najbolja snaha na svijetu.
Nastavila sam je kupati. Hranila sam je najboljim juhama. Slušala sam njezine žalopojke o tome kako ju je “Gospodin kaznio i uzeo joj jedinca, a njoj tijelo”. Svaki put kad bi mi rekla da sam joj poput kćeri i jedino što ima na svijetu, nasmiješila bih se i popravila joj jastuk.
Noću, dok je spavala, obavljala sam svoj posao. Njezin mobitel više nije imao tajni. Saznala sam da “Damir” sada živi u okolici Zadra pod imenom Dario. Saznala sam da Marijana misli kako je on razvedeni poduzetnik čija bivša žena živi u inozemstvu. I, ono najvažnije, otkrila sam prave razmjere njihove prevare – Damir je lažirao svoju smrt kako bi pobjegao od naših dugova i osigurao svojoj majci ogromnu isplatu životnog osiguranja za stradalog vatrogasca, koju su u tajnosti dijelili.
Dan prije nego što je Marijana trebala izaći iz rodilišta s drugim djetetom, Vesna je dramatično zakašljala za doručkom.
— Ivana, dušo… doktor je rekao da bi mi morski zrak pomogao za cirkulaciju. Moja sestrična u Zadru rekla je da me može primiti na mjesec dana. Organizirala sam sanitetski prijevoz za sutra ujutro.
— Nema potrebe za sanitetom — rekla sam mirno, slažući posuđe. — Uzela sam godišnji. Ja ću vas odvesti.
Njezino je lice pozelenjelo. — Ne, ne, dušo! Ti moraš raditi, umorna si…
— Ne dolazi u obzir — prekinula sam je s najtoplijim osmijehom koji sam mogla odglumiti. — Ne bih vas mogla pustiti da putujete sami. Vi ste moja jedina obitelj.
Nije imala izbora. Sljedećeg jutra, unijela sam je u automobil, smjestila u suvozačko sjedalo i sklopila njezina invalidska kolica u prtljažnik. Cijelim je putem nervozno tipkala po mobitelu, vjerojatno upozoravajući Damira da dolazi sa mnom i da se mora sakriti. Ali ja sam imala ometač signala koji sam kupila preko interneta, skriven u pretincu. Nije imala pojma zašto joj poruke ne prolaze.
Kada smo stigli u predgrađe Zadra, nisam skrenula prema kući njezine “sestrične”. Vozila sam ravno prema novoj, luksuznoj kući s bijelom ogradom. Adresi koju sam tjednima čuvala u svom mobitelu.
Vesna se uspaničila. — Ivana, gdje smo? Ovo nije taj put! Kamo voziš?!
Zaustavila sam automobil točno ispred ulaznih vrata dvorišta.
Ugasila sam motor, okrenula se prema njoj i pogledala je ravno u oči.
— Rekla si da želiš vidjeti Marijaninu bebu.
Krv se u potpunosti povukla iz njezina lica. Počela je mucati, drhtati, no ja sam već izašla iz auta. Otvorila sam njezina vrata.
— Izlazi — rekla sam hladno.
— Ja… ja ne mogu hodati! Ivana, jesi li poludjela?! — vrisnula je, držeći se za sjedalo.
— Izlazi, ili ću te izvući za kosu i ostaviti te na asfaltu.
Nešto u mom glasu natjeralo ju je da shvati kako je predstava gotova. Polako, spuštajući jednu pa drugu “paraliziranu” nogu, žena koju sam tri godine dizala iz kreveta ustala je i stala na vlastite noge.
U tom trenutku, vrata kuće su se otvorila.
Damir.
Moj mrtvi muž. Čovjek čije sam kosti navodno oplakivala u zatvorenom lijesu.
U rukama je držao nosiljku za bebe. Pokraj njega je stajala Marijana, nasmijana.
Kad me vidio, nosiljka bi mu ispala iz ruku da je Marijana nije instinktivno prihvatila. Gledao je u mene, pa u svoju majku koja je stajala na vlastitim nogama pored mog auta. Izgledao je kao da je ugledao duha.
A ja sam se osjećala življe nego ikada u posljednje tri godine.
— Izvrsno izgledaš za mrtvaca, Damire — rekla sam glasno, koračajući prema dvorišnim vratima. — Doduše, grob ti je malo zarastao. Morat ćeš to sam počupati od sada.
Marijana je zbunjeno gledala. — Tko je ova žena? Dario, tko je ona?
— Ona je njegova udovica — odgovorila sam umjesto njega. — A on nije Dario. On je Damir Perić. Čovjek koji je lažirao vlastitu smrt u požaru, ostavio me da mu tri godine perem i hranim lažno paraliziranu majku i, usput budi rečeno, prevario osiguravajuće društvo za više od dvjesto tisuća eura.
Damir je podigao ruke, blijed kao krpa. — Ivana… molim te… mogu sve objasniti…
— Ne moraš meni — rekla sam, pokazujući glavom iza sebe.
Dva civilna automobila upravo su se bešumno parkirala iza moga. Iz njih su izašla četiri policijska inspektora u civilu, predvođena inspektorom s kojim sam prije dva tjedna popila kavu i pokazala mu sve videozapise, snimke i adrese.
Kada je Damir ugledao značke, koljena su mu klecnula. Marijana je počela histerično plakati, shvativši da je njezin savršeni život izgrađen na bolesnoj laži. Policajci su prišli Damiru i stavili mu lisice. Drugi par lisica škljocnuo je na zapešćima “nepokretne” Vesne zbog suučesništva u teškoj prijevari.
— Ivana, smiluj se! — vrištala je Vesna dok su je gurali prema policijskom autu, a njezine potpuno zdrave noge su se otimale. — Ja sam bolesna žena!
Nisam joj odgovorila. Nisam osjećala ni sažaljenje, ni likovanje. Samo neizmjerno olakšanje.
Prišla sam Marijani, koja je sjedila na stepenicama grleći svoju bebu, potpuno slomljena. Spustila sam ruku na njezino rame, ostavila joj vizitku svog odvjetnika i tiho rekla: — Trebat će ti. Ne duguješ mu ništa.
Zatim sam se okrenula, ušla u svoj automobil i upalila motor. Dok sam vozila natrag prema svom gradu, otvorila sam prozor. Hladan morski zrak ispunio je kabinu. Nisam se planirala vratiti na ono groblje. Više nisam bila udovica, više nisam bila ničija sluškinja.
Po prvi put u tri godine, imala sam cijeli život pred sobom. I bio je samo moj.
