„Moj sin zarađuje stotine tisuća, a ti moju unučad odijevaš u rabljenu odjeću; u školi im se rugaju“, predbacila sam joj pred svima. Nije se raspravljala: šutke je spremila tri autobusne karte u kaput. Dva dana poslije otkrila sam gdje je novac zapravo odlazio… i što je moj sin godinama skrivao od mene.
DIO 1
—Moj sin zarađuje više od sto tisuća pezosa mjesečno, a ti moju unučad odijevaš u odjeću s buvljaka. U školi im se već rugaju!
Teresa je dlanom udarila po pultu svog štanda s cvijećem na tržnici u Toluci. Karanfili su zadrhtali u kantama, a dvije prodavačice sa susjednih štandova odmah su se okrenule.
Pred njom je Daniela šutjela kraj svoje djece. Devetogodišnja Sofía nosila je rabljenu ružičastu jaknu na čijem je džepu još uvijek bilo izvezeno ime druge djevojčice: „Emma“. Petogodišnji Mateo nosio je tenisice gotovo dva broja veće.
—Mauricio mi je rekao da ti svaki mjesec daje dvanaest tisuća pezosa —nastavila je Teresa—. Gdje su? Na što ih trošiš?
Daniela je pogledala svoje ruke. Nije imala uređene nokte ni prstenje. Prsti su joj bili suhi, ispucali od hladnoće i deterdženata.
Nije odgovorila.
Samo je još dublje gurnula desnu ruku u džep kaputa.
Tamo je čvrsto stiskala tri autobusne karte.
Toluca-Guadalajara.
Petak, 5:40 ujutro.
Jedna odrasla osoba. Dvoje djece. Samo jedan smjer.
—Bako… —Sofía je diskretno povukla Teresu za rukav—. Neke djevojčice me zovu „djevojčica s buvljaka“.
Teresa je osjetila kako joj krv navire u lice.
Daniela je uzela Matea za ruku, zagrlila Sofíu oko ramena i otišla bez da se branila.
Teresa ju je gledala kako nestaje među štandovima, uvjerena da je njezina snaha neodgovorna.
Dvadeset i sedam godina prodavala je cvijeće. Počela je s dvije kante ruža kraj jednog ulaza u tržnicu, a sada je imala hladnjak, stakleni pult i klijente koji su je tražili za vjenčanja, proslave petnaestog rođendana i pogrebe.
Hladnjak joj je poklonio Mauricio.
Njezin jedini sin.
Njezin ponos.
Mauricio je imao malu tvrtku za renovacije. Svake nedjelje zvao bi Teresu i pokazivao joj upravo dovršene stanove u Santa Feu, Metepecu ili Interlomasu.
—Vidi, mama, sto trideset tisuća ovaj mjesec.
Ili:
—Ovaj klijent mi je platio gotovo osamdeset tisuća za kuhinju.
Kupio je novi kamionet, skup sat i stan s tri spavaće sobe.
Kad je Daniela napustila svoj administrativni posao nakon Mateova rođenja, Mauricio je rekao:
—Moja žena se neće ubijati od posla za osam tisuća pezosa. Ja je mogu uzdržavati.
Teresa je gotovo zaplakala od ponosa.
Dan nakon svađe na tržnici kupila je novu odjeću svojim unucima: hlače, bluze, jaknu za Sofíu i tenisice za Matea.
Otišla je k njima na večeru i ostavila vrećice kraj ulaza.
—Da djeca imaju pristojne stvari.
Mauricio se nasmijao i zagrlio majku.
—Ah, mama, nisi trebala trošiti. Ja joj dajem više nego dovoljno novca.
Daniela je spremila vrećice bez riječi.
Tijekom večere Mauricio je probao juhu i iskrivio lice.
—Opet je preslana. Daniela, koliko ti puta moram pokazati nešto tako jednostavno?
Teresa se nasmijala zajedno s njim.
Daniela nije.
Nije čak ni sjela za stol.
Dva dana poslije voditeljica trgovine nazvala je Teresu.
—Gospođo Teresa, oprostite što vas smetam. Vaša snaha jučer je došla vratiti sve. Tražila je novac u gotovini.
Teresa je osjetila kako se nešto lomi u njoj.
Još istog poslijepodneva otišla je u stan.
—Čak i vlastitoj djeci oduzimaš odjeću!
Daniela je problijedjela.
—Vratit ću vam novac.
—Ne želim tvoj novac! Mauricio te uzdržava, ja kupujem stvari djeci, a ti ih mijenjaš za gotovinu. Što radiš?
Daniela je sakrila drhtave ruke iza leđa.
Te večeri Teresa je nazvala sina.
—Daješ li joj stvarno dvanaest tisuća?
—Svaki mjesec, mama. Ne znam što radi s njima.
Mauricio je nekoliko sekundi šutio.
—I u posljednje vrijeme mi nedostaje gotovine iz novčanika.
Teresa je osjetila jezu.
Sljedećeg jutra Lupita, prodavačica s tržnice koja je živjela blizu Mauricija, prišla je njezinu štandu.
—Tere… moram ti nešto reći. Daniela svako jutro, nakon što ostavi djecu, ulazi u zgradu preko puta. Ostaje satima.
—Kod koga?
Lupita je stišala glas.
—Na trećem katu živi jedan muškarac. Nije baš star. Oko pedeset godina.
U jedanaest i trideset Teresa je već stajala pred tim stanom.
Čula je kako teče voda.
Čula je Danielin glas.
Pritisnula je zvono i nije ga puštala.
Vrata su se otvorila.
Daniela se pojavila s gumenim rukavicama i starom pregačom.
Iza nje nije bio nikakav ljubavnik.
Bila je tamo osamdesetšestogodišnja žena u invalidskim kolicima, mokre kose i s ručnikom preko ramena.
Starica je pogledala Teresu i nasmiješila se neobično spokojno.
—Dakle, vi ste svekrva —rekla je—. Uđite. Bilo je krajnje vrijeme da saznate gdje novac zapravo odlazi.
