U subotu je Vesna stigla prva, a za njom Davor, Sanja i troje djece.
Vesna je ušla u stan kao i uvijek, pogledala prema kuhinji i upitala:
— Majo, kada će ručak?
Tomislav je šutio.
Na stolu nije bilo pečenja, sarme ni punih posuda hrane. Bilo je samo nekoliko sendviča koje je Tomislav kupio vlastitim novcem.
Vesna ga je pogledala zbunjeno.
— A gdje je sve ostalo?
Tomislav je spustio pogled.
— Od sada svatko plaća svoje.
Nastala je tišina.
Sanja je pokušala nešto reći, ali ju je Vesna prekinula.
— Znači, godinama smo dolazili ovamo i očekivali da Maja sve plaća?
Tomislav nije odgovorio.
Tada sam mirno rekla:
— Nisam ljuta što ste dolazili. Ljuta sam što se moja dobrota počela smatrati obavezom.
Nitko nije znao što reći.
Nakon ručka, Davor je prišao Tomislavu.
— Brate, mislim da smo svi pretjerali. Maja je godinama davala svoje vrijeme i novac, a mi smo to uzimali zdravo za gotovo.
Tomislav me pogledao.
— Majo, pogriješio sam. Mislio sam da te uzdržavam, a nisam ni primijetio koliko ti zapravo doprinosiš.
— Ne trebam da me uzdržavaš — odgovorila sam. — Trebam partnera koji poštuje ono što zajedno gradimo.
Te večeri Tomislav je sjeo kraj mene i prvi put nakon dugo vremena otvoreno razgovarao.
Dogovorili smo pravednu podjelu troškova i obaveza.
Vesna se kasnije ispričala, a subotnji ručkovi više nikada nisu bili isti.
Ali meni to više nije bilo važno.
Nisam željela pobijediti svoju obitelj.
Samo sam željela da dobrota više ne bude razlog zbog kojeg će netko misliti da ima pravo iskorištavati me.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
