Vozila sam se prema bolnici s krpom pritisnutom na lice, dok mi se pred očima sve mutilo od boli i šoka. Doktor na hitnoj bio je šokiran kad je vidio razderotinu na mojoj čeljusti i natečenu jagodicu. Dijagnosticirali su mi lakši potres mozga i napuknuće kosti ispod desnog oka.
Dok su me šivali i previjali, mobitel mi je neprekidno vibrirao u torbi.
Izvadila sam ga s naporom. Poruka od Renate:
„Na mom skupocjenom kamenom popločenju ostala je lokva tvoje krvi. Pozvala sam profesionalnu službu za čišćenje dvorišta. Račun iznosi 24.000 pezosa. Plati odmah ili ćemo te tužiti za namjerno uništavanje imovine i narušavanje ugleda obitelji.”
Uz poruku je stajala fotografija mog krvavog traga na dvorištu i račun na njeno ime.
Nisam osjetila bijes. Osjetila sam samo hladnu, zaleđenu jasnoću. Godinama sam gutala njihove uvrede, skrivala se u sjeni i tolerirala njihovo ponižavanje misleći da će se s vremenom promijeniti. Ali sada su prešli svaku granicu.
Otvorila sam galeriju na mobitelu i pustila sigurnosnu snimku s kamere koju sam postavila u dvorištu. Jasno se vidjelo kako mali Emiliano krade kovanicu, kako Renata bez ikakvog povoda zamahuje metalnom torbicom i udara me u lice, te kako roditelji mirno stoje i gledaju me dok krvarim na podu.
Pored te snimke, imala sam još nešto. Nešto što moja obitelj ni u najluđim snima nije mogla zamisliti.
Mirno sam prebacila snimku i poruku svojoj odvjetnici, uz kratku napomenu: „Pokrenite tužbu za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, klevetu i iznudu. I pripremite papire za ovrhu nad vilom.”
— Ovih dvadeset četiri tisuće pezosa — prošaptala sam sama sebi — platit će oni, i to peterostruko.
Dok je sestra u bolnici završavala previjanje moje rane, na ekranu mobitela pojavilo se ime mog supruga. Gabriel.
Vratio se s terena ranije nego što je planirao.
— Ljubavi, gdje si? — čuo se njegov duboki, smireni glas s druge strane linije. — Stigao sam kući, ali te nema. Tvoja majka se javila na fiksni telefon i rekla mi da si odavno otišla iz naše obitelji jer si beskorisna parazitkinja, te da se ne usuđujem više zvati.
Zatvorila sam oči. Suza mi je skliznula niz lice, ali ovaj put ne zbog boli, već zbog topline koju sam osjetila kad sam čula njegov glas.
— Gabriel… dođi u Opću bolnicu u San Diegu. Molim te.
Nije postavljao suvišna pitanja. Samo je kratko odgovorio: „Dolazim za deset minuta.”
Kad je ušao u bolesničku sobu, u svojoj jednostavnoj vojnoj jakni, s oštrom linijom na licu i očima koje su odmah pretražile svaki centimetar mog tijela, zastao je. Kad je ugledao moje natečeno, šivano lice, zrak u prostoriji kao da se zaledio. Mišići na njegovoj čeljusti su se stegnuli.
— Tko ti je ovo učinio? — glas mu je bio tih, ali opasan poput šapta pred oluju.
Pokazala sam mu snimku na mobitelu. Gledao ju je u potpunoj tišini. Nije povisio ton, nije opsovao. Samo je polako podignuo pogled prema meni.
— Kažeš da su te izbacili iz kuće koju su nazvali svojom? — upitao je.
Klimnula sam glavom.
Gabriel se lagano osmijehnuo, ali u tom osmijehu nije bilo niceg vedrog. Izvadio je svoj satelitski telefon, pritisnuo nekoliko tipki i okrenuo broj.
— Pukovniče Morales ovdje — rekao je u slušalicu dok je koračao do prozora bolničke sobe. — Da, završili smo operaciju ranije… Slušaj, trebam uslugu od porezne uprave i jedinice za financijski kriminal u gradu. Želim potpunu reviziju poslovanja firme mog tasta Artura i njegovog zeta Mauricija. Svi ugovori s državnim institucijama, sve nekretnine, uključujući vilu u La Jolli… Da, provjerite tko je zapravo vlasnik i odakle novac. I pošaljite mi sve podatke za sat vremena.
Spustio je slušalicu i vratio se do mog kreveta. Primio me je za ruku.
— Zaboravila si jednu sitnicu, Ximena — rekao je nježno, ljubeći mi dlan. — Tvoji roditelji misle da su vlasnici te vile jer tamo žive. Ali zaboravili su tko je prije četiri godine preko tajnog fonda otkupio sve njihove dugove i upisao tvoje ime kao jedinog pravog vlasnika te nekretnine. Vila u La Jolli nikada nije bila njihova. Bila je moja poklon-kartica tebi. A sada… vrijeme je da vidimo tko će kome slati račune za čišćenje.
Sljedećeg dana, u podne, ispred luksuzne vile u La Jolli parkirala su se tri crna terenska vozila meksičke vojske i dva automobila porezne inspekcije.
Tamo su moji roditelji, sestra Renata i njezin suprug Mauricio upravo ručali slaveći „pobjedu” i činjenicu da su me se riješili. Nisu ni slutili da im na vrata ne kuca obična policija, već ljudi koji odgovaraju izravno mom suprugu.
