Imala sam osam godina kad sam pala na koljena usred prepune trgovine i molila za mliječnu formulu za bebe, dok su mi se nepoznati ljudi smijali i snimali me mobitelima. „Molim vas, gospodine… moja mala braća nisu ništa jela cijeli dan.” Tada je čovjek kojeg se, činilo se, svi u Zagrebu boje čak i pogledati tiho platio sve što mi je trebalo i krenuo za mnom kući. A ono što je pronašao u našoj kući ostavilo je čak i tog strahovanog mafijaškog šefa potpuno zapanjenim.
Zovem se Ivy Sterling.
Tog poslijepodneva stajala sam bosa pred blagajnom, potpuno mokra od kiše, čvrsto stišćući dvije limenke mliječne formule za bebe uz prsa.
Noge su mi bile prekrivene blatom.
Ruke su mi bile ledene.
Istresla sam na pult sve mokre kovanice koje sam imala.
Nije bilo dovoljno.
— Molim vas — prošaptala sam. — Moja mala braća su gladna. Vratit ću vam novac kad budem starija. Obećavam.
Blagajnica je pozvala voditelja trgovine.
Jedva me pogledao.
— Ovo nije dobrotvorna ustanova. Ako ne možeš platiti, ne možeš to uzeti.
— Moja mama nije ustala iz kreveta već dva dana — preklinjala sam. — Bebe neprestano plaču. Ne znam što da radim.
Ljudi su počeli buljiti u mene.
Neki su podigli mobitele.
— Vjerojatno laže.
— Pozovite zaštitare.
Onda se netko nasmijao.
Još sam čvršće zagrlila limenke mliječne formule dok su mi oči punile suze.
Napokon sam se spustila na koljena.
— Učinit ću bilo što. Molim vas… samo mi dopustite da ih nahranim.
Nitko se nije pomaknuo.
Tada se iza okupljene gomile začuo miran glas.
— Ostavite je na miru.
Smijeh je prestao.
Visok muškarac u tamnom kaputu šivanom po mjeri istupio je naprijed.
Dogodilo se nešto neobično.
Izraz lica voditelja trgovine se promijenio.
Dvojica muškaraca pokraj blagajne odmah su se pomaknula u stranu.
Netko iza mene šapnuo je ime.
— Arthur Pendelton.
Nisam razumjela zašto su svi odjednom izgledali nervozno.
Imala sam osam godina.
Nisam znala da je Arthur jedan od najstrašnijih mafijaških šefova u Zagrebu.
Za mene je jednostavno bio prva osoba koja mi je pomogla.
Arthur je pogledao mliječnu formulu.
— Koliko košta?
Nekoliko minuta poslije platio je sve što mi je trebalo.
Čučnuo je pokraj mene i pružio mi vrećice.
— Idi kući, mala.
— Hvala vam.
Onda sam potrčala.
Nisam ni primijetila da me prati kroz kišu.
Skupi izlozi trgovina nestajali su iza mene.
Uličnih svjetiljki bilo je sve manje.
Pločnici su postajali ispucali i neravni.
Napokon sam skrenula u usku uličicu i otvorila vrata naše trošne kuće.
Arthur je stigao nekoliko minuta poslije.
Čim je zakoračio unutra, zastao je.
Moja dva mala brata blizanca ležala su na poderanom kauču, umotana u tanku tkaninu.
Njihov plač sada je bio slab.
Gotovo iscrpljen.
— Donijela sam vam mlijeko — prošaptala sam, žureći prema njima.
Ali Arthur je gledao nekamo drugamo.
Na drugoj strani prostorije nalazio se uzak krevet.
Moja majka ležala je potpuno nepomično.
— Mama?
Krenula sam prema njoj.
— Mama, probudi se. Donijela sam mlijeko za bebe.
Ništa.
Iza mene Arthur je polako skinuo kaput.
Prvi put otkako je ušao u trgovinu, moćni muškarac kojeg su se svi, činilo se, bojali izgledao je potreseno.
Zagledao se u moju majku.
Zatim u moju izgladnjelu malu braću.
Potom je pogledom prešao preko ledene prostorije.
I što god da je ondje vidio, natjeralo je jednog od najstrašnijih muškaraca u Zagrebu da potpuno zanijemi.
DIO 2
Arthur je polako prišao uskom krevetu. Njegovi veliki prsti pažljivo su dotaknuli vrat moje majke, tražeći puls. Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo čega što sam do tada osjetila.
Zatvorio je oči na sekundu, a zatim se okrenuo prema meni. Njegov glas, onaj isti koji je ranije utjerao strah u kosti svima u trgovini, sada je bio blag, gotovo slomljen.
— Ivy… tvoja mama je zaspala. Neće se probuditi.
Nisam odmah shvatila. Gledala sam u nju, pa u njega. Suze su mi nezaustavljivo potekle niz prljave obraze.
Tada je Arthur izvukao mobitel. Nije zvao hitnu pomoć, zvao je svoje ljude. U roku od desetak minuta, tri crna automobila zaustavila su se ispred naše blatnjave, neugledne uličice. Muškarci u tamnim odijelima, isti oni koji su obavljali njegove najopasnije poslove, sada su trčali unutra s toplim dekama, grijalicama i čistom vodom.
Arthur je osobno pripremio mliječnu formulu koju je platio u trgovini. Sjeo je na taj prljavi, poderani kauč i svojim ogromnim rukama pažljivo i nježno hranio moju malu, izgladnjelu braću blizance. Zatim je pogledao mene, uzeo onaj svoj skupi kaput s poda i omotao ga oko mojih drhtavih ramena.
— Odlazimo odavde — rekao je odlučno, gledajući me ravno u oči. — Više nikada nećete biti gladni. I nikada više nećete osjetiti hladnoću.
DIO 3
Svi su znali tko je Arthur Pendelton. Njegovo ime šaputalo se sa strahom i poštovanjem na ulicama Zagreba. Ali za mene i moju braću, on je postao jedini otac kojeg smo ikada poznavali.
Nije nas predao socijalnoj službi. Iskoristio je sav svoj novac, utjecaj i moć kako bi legalno preuzeo skrbništvo nad nama i izvukao nas iz sustava. Odveo nas je u svoju veliku, sigurnu vilu na periferiji grada. Njegovi strogi tjelohranitelji preko noći su postali naše dadilje – ogromni, tetovirani muškarci učili su mijenjati pelene, grijati bočice i igrati se skrivača sa mnom po hodnicima.
Arthur je bio nemilosrdan prema svijetu, ali prema nama nikada nije podigao glas. Kad god bih se noću probudila vrišteći, sjećajući se one ledene noći i majčina nepomičnog tijela, on je bio taj koji bi sjedio uz moj krevet. Držao bi me za ruku, pjevao mi tiho ili pričao priče dok ponovno ne bih zaspala. Zbog troje siročadi koje je slučajno sreo na kišni dan u trgovini, jedan od najstrašnijih ljudi u državi iz temelja je promijenio svoj život.
ZAKLJUČAK
Petnaest godina kasnije, stajala sam u predvorju svečane crkve, odjevena u prekrasnu bijelu vjenčanicu.
Moja braća blizanci, sada zdravi, visoki i snažni tinejdžeri, stajali su nasmijani pored oltara čekajući me. Ali čovjek koji me čvrsto držao pod ruku kako bi me ispratio do mog budućeg supruga nije bio moj biološki otac.
Bio je to Arthur. Kosa mu je sada bila prošarana sjedinama, a korak malo sporiji, no onaj isti zaštitnički pogled bio je jednako snažan i pun ljubavi kao i onog dana kad me prvi put ugledao.
Prije nego što su se vrata crkve otvorila, zaustavio se, okrenuo prema meni i nježno mi poljubio čelo.
— Ponosim se tobom, mala moja — prošaptao je, a u očima su mu zasjale suze.
Nasmiješila sam se, jedva zadržavajući vlastite.
Cijeli grad se nekada bojao Arthura Pendeltona. Smatrali su ga čudovištem, kriminalcem, čovjekom od leda. Ali ja sam jedina znala pravu istinu. Iza maske najopasnijeg mafijaškog šefa skrivao se moj anđeo čuvar – čovjek koji je onog dana, kada sam poražena pala na koljena, odlučio kleknuti u blato sa mnom i podići me, zauvijek.
