Neograničena potreba za ispovijedanjem
Osnovna karakteristika, odrednica, crta i odlika Bošnjaka u izvanjskoj komunikaciji jeste: nezajažljiva, neograničena, neuhvatljiva i nezasita potreba za ispovijedanjem. Gdje? U svakom liku ili aspektu života. Ta potreba podjednako je prisutna među Bošnjacima u književnosti, poeziji, historiji, teoriji, politici, diplomatiji, sportu, vojsci, policiji. To ispovijedanje se ispoljava i manifestira kao samokazivanje, samosvjedočenje, samoocjenjivanje, samointerpretacija, samogledanje, i samoprosuđivanje o svemu i svakome.
Svijest oholih siromaha
Druga strukturalna greška i slabost kod Bošnjaka jeste – svijest oholih siromaha. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i u međusobnim odnosima, poslovima i komunikacijama smatraju mnoge poslove, zanimanja i zvanja uvredljivim i ponižavajućim. Tako su u Bosni i Hercegovini nezadovoljni ako budu brigadir, pukovnik i ljekar primarijus, ministar, ataše, konzul, profesor, nastavnik, a u Njemačkoj, SAD, Francuskoj, Engleskoj se mire i bez pogovora prihvataju da budu noćni portiri, čistači, fizički radnici. U svijetu jedni te isti ljudi, zvani Bošnjaci, prihvataju sva zvanja i poslove, bez pogovora i prigovora, a kod nas čim se pojave, ne mire se i nisu zadovoljni ni poslovima ni zvanjima, ni funkcijama.
Svijest gospode bez pokrića
Treća strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – svijest gospode bez pokrića. Svijest gospode bez pokrića u Bošnjacima ponajviše je, kao i u drugim narodima, razvio komunizam. Tu svijest prati jedna pogubna i nakaradna rečenica koju ponavlja majka sinu: “Nećeš ti biti i raditi ono što ti je bio i radio babo.” Da ne bude nesporazuma, babo je bio izuzetan čoban, izuzetan zemljoradnik i poljoprivrednik, izuzetan majstor i zanatlija, izuzetan trgovac i izuzetan radnik. Sin ili kćerka se daju u školu, ne da bi se osposobili za život i da bi uz velika zvanja i titule postigli velika znanja, nego primarno da nikada ne bi bili radnici, zanatlije, poljoprivrednici i da nikada ne bi ušli u fabriku i izašli na njivu. Riječi djetetu: “ti nećeš biti i raditi ono što ti je bio i radio babo” razvijaju u djetetu svijest prema poljoprivredi, industriji, trgovini i zanatstvu kao prema ratnim zločincima. To u djetetu razvija traume, frustracije, komplekse i strahove od sela i konkretnog posla. Izlaz je selidba u grad po svaku cijenu, mržnja prema selu i konkretnom poslu i neodoljiva želja i čežnja za jalovim činovništvom ili mrtvom stražom socijalizma. To činovništvo, mrtva straža socijalizma ili gospoda bez pokrića, je neprirodno i nejednostavno, u komunikaciji nesposobno, neznano, nestručno i nekompletno u poslu, neumjereno i nerazumno, nerazborito i neizdržljivo u zahtjevima i prohtjevima. Jedini lijek za gospodu bez pokrića, koja bi trošila ne pitajući otkuda sredstva, jeste dovesti je u poziciju da živi i troši od svoje zarade.
Donatorsko-parazitska svijest
Četvrta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – unazad sedam godina, donatorsko – parazitska i iščekujuća nadajuća svijest. Što se tiče donacija, svijest Bošnjaka je iz nužde fizičko-biološkog opstanka prešla u stanje stalne navike primanja i uzimanja donacija strane pomoći. Ta donatorsko-parazitska i iščekujuće-nadajuća svijest je toliko, unazad sedam godina, ovladala svim kategorijama i uzrastima Bošnjaka da to oni i ne primjećuju nego smatraju potpuno autentičnom i prirodnom pojavom. Tek kada ih poneki stranac, kao nedavno visoki predstavnik međunarodne zajednice, upozori da su ljudi u BiH uvjereni da im je onaj ko im je donirao jedan dolar uvijek dužan davati pomoć i brinuti o njima, oni se osvijeste od dubokih snova i iluzija o donacijama.
Prije svega, što se tiče donacija, svaki Bošnjak mora znati i biti svjestan da je donacija milost, solidarnost i dobročinstvo svijeta a nikakva dužnost, obaveza i naše pravo. Drugo, biti uvjeren i razvijati u mladima svijest i spozanju da je bolja i vrjednija ona ruka koja daje milost i donaciju od one koja je prima. Treće, perspektiva ni jednog naroda, pa ni Bošnjaka, nije u stalnim i trajnim donacijaam nego u korisnim poslovima, pravim zanatima i školovanju.
Svijest rasipnika bez razloga
Peta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste svijest rasipnika bez razloga. Nema nijednog Allahovog nimeta i blagodati počevši od vode, hrane, drveta, uglja, nafte, struje, plina, odjeće, obuće, namještaja, vremena, prostora, proizvodnje, obrazovanja, školstva, knjiga, novina, voća, povrća, lijekova… , gdje se Bošnjaci ne ponašaju kao rasipnici. Dva su osnovna razloga koji jedan iznutra – islam, a drugi izvana – ekonomsko-privredni i egzistencijalni uvjeti života, obavezuju Bošnjake na krajnju umjernost, racionalnost, čuvanje, štednju i nerasipanje. Kulturno-civilizacijski krug kome pripadaju Bošnjaci, odnosno islam, na svaki način isključuje dvije krajnosti: škrtost kojom šejtan ljude, ukoliko ne budu škrti, plaši siormaštvom i rasipništvo. Kao što škrtost ljude udaljava od Allaha, od Poslanika, od ljudi Dženneta, a približava Džehenemu, tako rasipnost i rasipništvo dovode ljude u poziciju šejtanske braće.
