Sedam mjeseci 1945. godine proveo je na službenom putovanju po Zapadnom Japanu i pratio razaranja, prebrojavao žive, mrtve, ranjene, beskućnike i siročiće. Slika koju je zabilježio je jedan djelić patnje.
Na fotografiji je dječak koji stoji uspravno, a na leđima nosi svog mrtvog brata. Stav dječaka odaje vojnički uticaj, a pokušaj da izgleda hrabro u trenutku kad mu se srce razbija – oličenje je duha poraženog naroda.
Godinama kasnije O’Doneli govorio je o ovom jedninstvenom prizoru, poražavajućem za svakog čoveka:
Vidio sam jednog dečaka. Nosio je bebu na leđima. Tih dana u Japanu, često sam viđao i drugu djecu, ovaj dječak je bio drugačiji. Nije nosio cipele. Lice mu je bilo grubo. Činilo se da beba koju drži na leđima spava. Stajao je nepomičan, u tom stavu desetak minuta. Ljudi u bijelim maskama su mu prišli i skinuli konopac koji je pridržavao dijete na njegovim leđima. Tog trenutka sam vidio da je beba mrtva. Muškarac je držao tijelo umrlog deteta, a potom ga bacio u vatru. Dječak je i dalje stajao bez pomjeranja, gledajući u plamen. Grizao je donju usnu tako da je zasijala jarkom bojom krvi. Plamen je počeo polako da se gasi. Dječak se samo okrenuo i otišao.
Po ovom događaju 1988. snimljen je i crtani film pod nazivom “Groblje svitaca”, koji govori o dječaku i njegovoj sestri koji pokušavaju da prežive rat.
