Jedni nose ogromne putne torbe, drugi u rukama drže glomazne kartonske kutije, a neki samo žurno prolaze s rukama u džepovima, piše “Telegraf“.
U moru lica, ugledali smo jedno prelijepo, mlado i čedno, koje nam je odmah privuklo pozornost.
Djevojčica od sedam, osam godina, trčala je ka jednom od vagona, dok je u naručju čvrsto držala neku malu, čupavu životinju. Krenuli smo za njom, jer nas je prizor fascinirao i odmah smo željeli saznati tko je i kamo se uputila.
Pošto smo uletjeli u gužvu, izgubili smo je iz vidokruga, pa smo brzo ušli u vlak koji je tog trenutka od prijestolnice kretao ka Skoplju. Ljubazni kondukter dočekao nas je na ulazu i upitali smo ga je li slučajno vidio malu djevojčicu, koja je u rukama držala neku životinju.
– Vidio sam neko dijete, ali nije bilo nikakve životinje. Eno je u drugom vagonu, treći ili četvrti kupe. Samo pravo, ne možete promašite.
Poslušali smo ga i kroz dugački uzani hodnik provirivali u sve moguće kabine, ne bi li pronašli.
A onda smo je ugledali.
Sjedila je mirno, pognute glave. Pokucali smo i ušli. Odmah nam se osmjehnula.
– Bok. Ja sam Marija, a ovo je Meda – rekla je. Odgrnula je jaknu a na krilu joj je ležao preslatki psić.
– On je moj najbolji prijatelj i mi svuda idemo zajedno – nastavila je osmogodišnjakinja, koja nam je otkrila da je iz Aleksinca i da često dolazi u prijestolnicu, ali i da dosta vremena provodi u vlakovima, pa je tako obišla gotovo cijelu Srbiju.
Marija je najmlađa od petero mališana i još uvijek ne ide u školu. Ne sjeća se kada je bila kod kuće posljednji put i kada je vidjela braću i sestre.
– Ne mogu ići u školu. Nemam vremena. Stalno putujem negdje. U vlaku je toplo i Meda i ja se ovdje grijemo.
Bilo nam je čudno što je sama, pa smo je pitali gdje joj je majka i zašto ne putuju zajedno.
– Ona je kod kuće. Bolesna je. Ali Meda me čuva – rekla je djevojčica.
Dok nam je govorila, nemirni Meda je skakutao po sjedištu, grickao joj jaknu i lizao je po rukama. Željeli smo saznati nešto o ovom divnom prijateljstvu, a Marija nam je otkrila da se od Mede ne odvaja i da ga voli najviše na cijelom svijetu.
– On je moja duša. Neću ga dati nikada, nikome i vodim ga svuda sa sobom. On je sa mnom već 2 mjeseca i bio je mali kada sam ga našla samog i gladnog na ulici. Nije mogao vidjeti i grijala sam mu mlijeko i davala da jede. To radim svakog dana, sama.
Marija danima krstari našom zemljom i vozi se sa svojim Medom. Njih dvoje neprekidno idu od mjesta do mjesta i uživaju u vremenu koje provode zajedno.
Ali, zabrinjavajuće je što djevojčica od 8 godina sama luta Srbijom, dok joj jedino društvo pravi pas od nekoliko mjeseci.
