Kada je, barem o Bošnjacima riječ, zaključak koji se uvjerljivo nameće je da u pravilu uvijek glasaju po prvom, ali i kažnjavaju po drugom kriteriju.
Priča prva
Nakon postratnih godina stagnacije, rigidnih podjela i militantne huškačke retorike, period od 2002. do 2006. iako i dalje pod vladavinom nacionalnih stranaka, zahvaljujući prvenstveno čvrstoj i autoritativnoj ruci tadašnjeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, ostat će upamćen kao period ubrzanog provođenja reformi, prenošenja nadležnosti na državni nivo i nesumnjivog jačanja Bosne i Hercegovine kao države. Opterećena ratnim zločinima, zločincima i brojnim aferama, tadašnja vodeća srpska stranka, dakle SDS, uz manje pritiske u konačnici je pristajao na sve diktate međunarodnih igrača, od povećanja broja ministarstava na državnom nivou do stvaranja jedinstvene vojske. Zenit reformi koje su se dešavale u tom periodu u konačnici je stigao s Aprilskim paketom ustavnih promjena. On je, da podsjetim, između ostalog podrazumijevao jačanje državnih ingerencija uz uvođenje vlade na nivou BiH, institucije premijera te jednog predsjednika koji bi se birao u državnom Parlamentu.
A onda se, friško stigao iz Turske, na sceni ponovo pojavio Haris Silajdžić. Umjesto djelomičnog prenosa nadležnosti i postepenog jačanja državnog nivoa, krenuo je na sve ili ništa, odnosno na „100% BiH“ i ukidanje entiteta, za šta je dobio i gromoglasnu podršku pojedinih bošnjačkih medija i krugova. Najglasnije mu se suprotstavio Milorad Dodik, vođa opozicije u RS-u koji se, iskoristivši političku kapitulaciju SDS-a, na plimi srpskog nacionalizma i nezadovoljstva u svega nekoliko mjeseci uspio nametnuti kao lider Srba u BiH. Međutim, kada je konačno došlo do glasanja Dodik je bio za paket. SDS također. Aprilski paket u konačnici je srušen glasovima Silajdžićeve Strake za BiH uz podršku tada tek formiranog HDZ-a 1990. Činjenica da su set ustavnih reformi koje su nesumnjivo vodile ka jačanju države BiH i, još mnogo važnije, nakon njegovog usvajanja i izvjesnoj relaksaciji odnosa u zemlji i boljoj integraciji društva, podržali Srbi, a rušili i srušili Bošnjaci, ostat će upisana kao jedna od najvećih historijskih ironija ove zemlje.
Priča druga
Na izborima te iste 2006. godine, kada je srušen Aprilski paket, u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pomalo iznenađujuće je pobijedio većini građana tada slabo poznati načelnik Novog Sarajeva iz SDP-a, Željko Komšić, ostavivši iza sebe HDZ-ovog Ivu Miru Jovića. Probosanski, građanski orijentisan, Sarajlija, zlatni ljiljan Armije BiH, koji se ubrzo u borbi za državu nije libio premijerima susjednih država prijetiti da će dobiti i po prstima i po nosu, postao je heroj onog, a što da se lažemo, sekularnije orijentisanog bošnjačkog stanovništva, što je još jednom potvrdio i fantastičnom pobjedom u utrci za člana Predsjedništva 2010. Njegova popularnost nije mimoišla ni SDP koji je te godine, nakog dugogodišnjeg grijanja klupe u opoziciji, postao najjača stranka u BiH, iako s ukupno manje glasova od svog člana Predsjedništva. Za sve to vrijeme jačao je bijes i osjećaj ugroženost hrvatskih nacionalnih krugova i stranaka zbog „nelegitimnog“ predstavnika hrvatskog naroda. Ipak, njihov gnjev dostigao je usijanje s formiranjem tzv. platformaške vlade u Federaciji u koju je, pored SDA i SDP-a, ušao i mali HSP čije stranačke odaje krase Pavelićeve slike te Radom za boljitak, privatna stranka tranzicijskih tajkuna Lijanovića, uz izostavljane dva HDZ-a, stranaka koje su uživale uvjerljivu većinu podrške hrvatskog naroda.
Epilog
A sada se vratimo na rečenice iz uvoda o proklamovanim lijepim željama nasuprot ostvarenih rezultata. I u jednom u drugom slučaju, ili da budemo precizniji i u slučaju SzBIH i SDP-a, tj. i u slučaju i Silajdžića i Lagumdžije, rezultati su bili poražavajući, deprimirajući i, u konačnici, fatalni i po njihove protagoniste i po društvo u cjelini. Nakon rušenja Aprilskog paketa, u BiH nije došlo do ukidanja entiteta, ali jeste do okretanja leđa međunarodne zajednice, u prvom redu Amerike, bošnjačkoj, ili kako se voli reći „probosanskoj politici“, sve zategnutijihh međunacionalnih odnosa i zaustavljanja reformi. Ne ostvarivši nijedno od datih predizbornih obećanja, relativni pobjednik izbora 2006. Haris Silajdžić, na izborima 2010. je doživio potpuni debakl, a Stranka za BiH krenula na sigurni put u nestanak s političke scene. Milorad Dodik je u međuvremenu postao i ostao neprikosnoveni nacionalistički vođa i lider RS-a, koji već više od decenije u svojim rukama čvrsto drži svaku uzdu republičkosrspkog društva, prošavši usput živopisan put od opozicionog glasa razuma protiv zločinačke ratne politike SDS-a do iskazivanja otvorenih simpatija Radovanu Karadžiću. Konačan rezultat Silajdžićevih političkih poteza je Milorad Dodik! I to ovaj kojeg danas znamo.
U drugom slučaju i pored naricanja o borbi za građanski koncept i nepristajanja na ucjene HDZ-ovog nacionalističkog narativa, problem je opet bio u prokletim rezultatima. Preuzevši vlast, SDP je u upravljanju državnim institucijama i javnim kompanijama pokazao jednako rasipništvo, nepotizam, bezobrazluk i neodgovornost kao i njegovi prethodnici, savršeno se uklopivši i ne mijenjajući ni promil naslijeđenog sistema. S partnerima s kojima su odlučili praviti vlast ubrzo su se posvađali, dok su im koalicioni partneri završavali iza rešetaka. Umjesto jačanja građanskog koncepta, antagonizmi i netrpeljivost između dva većinska naroda u Federaciji dostigli su vrhunac još od rata, a treći entitet je od nekoć zabranjenog pojma preko noći postao legitimno političko rješenje za hrvatsko pitanje koje se i u određenim evropskim krugovima počelo simpatisati. Povrh svega, došlo je i do sukoba unutar samog SDP-a između Lagumdžije i Komšića, te formiranja nove stranke. Konačan rezultat – Dragan Čović, odnosno debakl SDP-a na izborima 2014. i najveća pobjeda HDZ-a BiH još od 1996., uz gotovo plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda.
Od lijepih želja o 100% BiH i građanskoj državi, na kraju su ostali pojačana mržnja, podijeljenost, ekonomsko zaostajanje, nikad slabija i nefunkcionalnija država, podijeljena i upropaštenja ljevica te sigurna i neprikosnovena vladavina nacionalnih politika na duži vremenski rok.
Tako to biva kada se zaboravi da je politika vještina mogućeg.
