Na kartonskoj kutiji koja stoji ispred Nahida Mahmića u sarajevskoj ulici Ferhadija piše: „Hvala Bogu, doktorima i vama što još živim“, dok on prstima prebira po harmonici i pjeva sevdalinke. U kutiju ubaci novca koliko ko može, a neko opet samo zastane pored Nahida da bi čuo riječi neke od davno zaboravljenih sevdalinki. Nahid je u Ferhadiji jer mora. Tako zaradi nešto novca kako bi potpomogao svoje sinove, kaže on, odrasle ljude, koji nemaju zaposlenje, a u tu su i snaha i dvoje unučadi, piše “Faktor“.
Ciganski život
– Ja sam iz Zenice i do Sarajeva se prebacim vozom, autobusom, stopom, kako-kad. Ovdje sam iz nužde. Znam doći u Ferhadiju i ne mogu da pjevam. Spustim svoju harmoniku, malo se upitam sa narodom i vratim se svojoj kući. Niko u ovoj zemlji nije isti od rata, pa ni ja. Invalid sam 90 posto, imam razne dijagnoze. Nije mi dobro srce, kičma, psiha, imao sam i moždani udar. Primam invalidninu 82 KM, a odnedavno sam izganjao i onu najnižu penziju od 326 KM. Ne bih ja ovdje bio samo da mi sinovi rade, ali tako je – priča nam Nahid dok na krilu drži harmoniku.
Kada je spazio naš pogled na harmonici, kaže da je ona stara koliko i on.
– U mladosti sam puno svirao na njoj, zabavljao djevojke. Zbog svirke sam završio samo dva razreda elektro smjera, ali sam kasnije završio za automehaničara, položio sve kategorije za vozača. I poslije uz rad završio i fakultet. Ali nikada nisam volio kancelariju, već ciganski život. Kada sam se oženio, supruga mi je stavila katanac na harmoniku. I evo nakon 40 godina sam joj se opet vratio. Zastane pored mene Nedžad Imamović, Josip Pejaković, Gradimir Gojer. Drago mi bude zbog toga – raspričao nam se Nahid Mahmić.
Kaže kako je jednom prilikom zastala i jedna žena dok su joj se suze slijevale niz lice.
– Izvadi iz torbe jednu sliku i pokaza mi s pitanjem da li znam ko je na slici? Odmah sam prepoznao legendu, pokojnog Jovicu Petkovića, čarobnjaka na harmonici. Kaže ona „ja sam mu kćerka“. I tako, neki ljudi zatraže od mene da im otpjevam i odsviram sevdalinke koje su pjevali rahmetli Zaim Imamović, Safet Isović. I stave ljudi novac u kutiju, koliko ko može. I od toga platim neke režije, kupim lijekove, pomognem sinove, i eto živi se – priča nam Mahmić.
Kad bih odlučivao…
Govori nam kako mu najteže od svega pada što omladina u Bosni i Hercegovini nema posla.
-Ovaj svoj život bih sada dao, ne znam koliko mi je još ostalo, ako bi to bio uvjet da našoj omladini bude bolje. Pa neki su navršili i 40 godina života, a nemaju dana radnog staža. Šta će kada dođe u moje godine, a meni su 62, ni penzije, ni porodice? Kada bih ja odlučivao, sve bih dao mladima – kazao nam je na kraju našeg susreta Zeničanin.
Volim kad mi priđu…
-Ovu bosansku nošnju koju vidite na meni, to sam ja sebi sašio. Ostala mi je od rahmetli majke šivaća mašina i ja sam sašio ovaj prsluk, ukrasio ga. Fes su mi poklonili u Art kući sevdaha na Baščaršiji. Tamo me i kahvom počaste, a dali su mi i jednu knjigu sa starim sevdalinkama. Lijepo mi je ovdje u Sarajevu. I policija me je ostavila na miru, pustili su me da sviram. Najviše volim kada mi žene priđu i pričaju sa mnom. Jer, Bog je stvorio ženu da uljepša zemlju, a zvijezde da krase nebo. Prvo nam Bog daje život, pa žena. I da se ja pitam, samo bih žene dao za političarke, državnike. Jer, de mi recite koja bi majka dala svoga sina da gine u bilo čije ime? Možda bi se malo počupale za kose, ali ne bi izmišljale oružje, već cvijeće, kolače – priča nam sa smijehom Mahmić.
