Zar bijeg od vršnjačkoga nasilja u školama mora biti samo skok u smrt?
“Imao je četrnaest godina, volio igrice, knjige, nosio tenisice… Ali ne markirane, nego obične. Njemu to nije bilo bitno. Tako običan i možda baš zbog toga tako drukčiji, poseban. Tog ponedjeljka, nešto iza četiri sata Mahir je sjedio na rubu otvorenog prozora osmog kata i skočio u smrt. U jedini izlaz koji je mogao pronaći….