Zašto se ne priča o tome kako su Bošnjaci u dobrim odnosima sa svima onima koji svoje ruke krvlju nisu ukaljali.
Danas je u Srebrenici, možda, do sada na najsvečaniji i najkorisniji način obilježen najvažniji datum u novijoj historiji naše lijepe domovine Bosne i Hercegovine. Iako zvanično, kao proteklih petnaest godina, nije bio neradni dan, veliki broj prisutnih ljudi, žena i djece i raznih delegacija obišao je mezarje, položio cvijeće u blizini vječno spuštenih, triju državnih zastava na pola koplja.
Nakon polaganja cvijeća organizatori su prisutne uputili ka novootvorenom djelu muzeja o genocidu u Srebrenici. Muzej koji pruža nepobitne dokaze u umiješanosti međunarodne zajednice u genocid kojeg su počinile srpske vojne i paravojne formacije. Za nekoga su dokazi samo mrtvo slovo na papiru ili provokacija, a za većinu ljudi koji su danas bili, ti muzejski dokazi, su živa sjećanja i teške emocije prenesene na papir pismom, slikom ili na neki drugi način. Mnogi su prepoznali svoje najmilije kako odlaze u sigurnu smrt, a neki su sebe i svoj dolazak na slobodu vidjeli na slikama.
Muzej je pravi i istinit dokaz i poklon Srebrenici i državi Bosni i Hercegovini na ovaj zaista poseban dan. Iako je kiša koja je padala skratila vrijeme protokola, nekima je kiša sakrila suze i bol na licu.
No, Srebreničani i Bošnjaci su već dugi niz godina izloženi raznim diskriminacijama i uvredama u Republici Srpskoj. Od osporavanja jezika kojim govore, do zastrašivanja i logoraških plaćanja sudskih troškova. Razni načini i metode, samo da bi se Bošnjaku otežao život na njegovim stoljetnim ognjištima, a da o tome slabo ko ili niko u javnosti ne govori.
Mentalno sakaćenje
Jedan od načina mentalnog sakaćenja Bošnjaka u Srebrenici jeste i pojava informacije da će se u Srebrenici podići spomenik ruskom diplomati (šta li je već) Vitaliju Čurkinu, zbog njegovog veta na rezoluciju o Srebrenici. Za mene lično, i za mnoge nas, to je isto podići spomenik i „oslobodiocu“ Srebrenice, koji je taj dan na poklon darovao Srebrenicu srpskom narodu, ratnom zločincu „Ratku Mladiću“ na mjestu gdje, vidi se i čuje na snimku, naređuje vojnicima da skinu muslimansku zastavu za jedne od kuća koje su tog jula uništili i žitelje njene pobili.
Naravno, ne bi to bio prvi spomenik koji je u inat podignut žrtvama genocida. Jedan od prvih takvih spomenika jeste i nelegalno izgrađen veliki krst na srednjovjekovnoj tvrđavi izand Starog grada u Srebrenici, za koji je opština donijela akt da treba biti uklonjen.
To su sve načini i metode koji imaju za cilj da se dojučerašnjem komšiji i prijatelju oteža život. Sve je to politika, koje vlastodršce drži na vlasti. Strah je taj koji najbolje vlada masama, i jednima i drugima.
Srpski političari plaše Srbe kako su Bošnjaci ekstremisti i fundamentalisti koji će i sebe i njih dići u zrak, a s druge strane bošnjačka politika nema i ne želi da ima adekvatan način za zaštiti svoj narod, zbog prodanih političkih duša i ličnih interesa.
Dvije ipo decenije ničega dobrog
I tako, u prijetnjama i prepucavanjima prođe dvadeset i pet godina ničega dobrog i problemu kojeg preuveličavaju u državi koju svi gule kao vlastitu kobilu. Zavađaju sami sebe i sami nas, dok nam mlad čovjek odlazi da bude sluga Europljanima.
Zašto ne pričaju o tome kako Srebreničani, Bošnjaci prihvataju i u dobrim su odnosima sa svima onima koji svoje ruke njohovom krvlju nisu ukaljali? Mi nemamo problem na relaciji pojedinaca i dobrosusjedskih odnosa, nego na relaciji pojedinih političara i grupa sa svojim političkim protivnicima.
Politika je nužno zlo, kako jednom reče prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, ona je kao kanalizacija. Bez nje se ne može. Neka političari svoju kanalizaciju usmjere u septičke jame, a ne da je rasipaju po narodu jer, mnogo, užasno zaudara.
Svaki građanin Bosne i Hercegovine želi normalan i ekonomsko stabilan život, neka to bude nužno zlo oko kojeg će se dogovarati i prepirati sa istim onim žarom s kojim se raspravalju oko „vitalnih“ nacionalnih interesa koji ne donose ništa dobro.
Sretan nam Dan nezavisnosti dragi dobri ljudi ove divne države.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
