Doprla je ta riječ i do bosanskog jezika. Odomaćila se i među Bošnjacima. Neki su od njih ženskoj djeci nadijevali ime Almasa, želeći tako naglasiti svoju radost novorođenčetu i činjenicu da im je njihovo čedo možda i draže od dragog kamena.
Govorništvo je na Orijentu bilo i još je uvijek cijenjeno. Onamo se profinjen, jasan i brojnim stilskim i retoričkim figurama ukrašen govor ne smatra samo govornikovom vještinom nego i vrlinom. I ništa ne prepuštaju slučaju. Svaka im riječ “sjedi” na svom mjestu i prvo što stranac koji poželi ovladati nekim od istočnih jezika mora naučiti jeste da uvijek propituje sagovornikovu rečenicu. Zašto je upotrijebio tu riječ u toj rečenici? Zašto nije upotrijebio neku drugu? Iako se sinonimi spominju u ondašnjim udžbenicima i iako svi znaju značenje riječi muteradif, ipak će se malo ko od ondašnjih poklonika lijepe riječi i mudre misli složiti s postojanjem sinonima. Svaka riječ ima svoje značenje. Možda se neka druga riječ javlja u sličnom značenju. Ali, nikada u istom. Pa makar se razlikovale u jednoj, ponekad teško primjetivoj nijansi.
Tamošnji govornici s tim uvjerenjem žive već stoljećima. Upravo je zbog toga veoma bitno zajedno s riječima naučiti i njihovu etimološku mapu puta. Ima tu veoma zanimljivih putovanja. I priča. Jer, svaka je riječ priča za sebe i pričaju se onima koji znaju slušati. I razmišljati.
Zanimljiva je, naprimjer, priča riječi almas / elmas (dijamant). Njeno putovanje počinje negdje u Grčkoj, gdje se bijaše odomaćila u obliku mas. Naprimjer, adamas u grčkom znači tvrda kovina. Priča, međutim, kaže da je ta riječ jednog dana odlučila napustiti svoj grčki stan i obići malo arapske zemlje. Arapi su je odmah objeručke prihvatili, dodali joj određeni član oličen u elifu i lamu, i počeli koristiti kao el-mas. Htjeli su jasno odrediti da je to dijamant.
No, njeno se putovanje nastavlja. Tako lijepa i milozvučna dopala se i Perzijancima pa su je ugostili i u perzijskom jeziku. Onamo je prilagođena fonetskom sistemu perzijskog jezika pa su je izgovarali lahko i tečno kao almas. Iz perzijskog će je kasnije preuzeti i turkmenska plemena, pa poslije njih i Osmanlije. Zaodjenut će je odorama svog fonetskog sistema i izgovarati kao elmas.
Prolazili su dani, mjeseci i godine, Arapi već bijahu zaboravili priču o potjecištu riječi mas, nego im se svidje kako ta riječ lijepo zvuči u perzijskom, pa je opet uzeše k sebi, ali ovaj put kao elmas. Ponovo joj dodadoše određeni član elif i lam, te ona postade el-elmas.
Doprla je ta riječ i do bosanskog jezika. Odomaćila se i među Bošnjacima. Neki su od njih ženskoj djeci nadijevali ime Almasa, želeći tako naglasiti svoju radost novorođenčetu i činjenicu da im je njihovo čedo možda i draže od dragog kamena.
Tako se uče istočni jezici. Uče se s mnogo strpljenja, znatiželje i ljubavi. Uče se posvećenošću i željom. Tako se uči i bosanski jezik, u kojem je prisutno desetak hiljada arabizama, turcizama i farsizama koje, zbog činjenice da su nam stigli u doba Osmanskog carstva, neopravdano nazivamo samo turcizmima. Te su riječi blago neprocjenjive vrijednosti. Trebamo ih poštovati i suzdržavati se od tvrdnji da su prevladane i da ih ne treba koristiti u tekstovima koje smatramo modernim.
