Zašto su neke smrti tragičnije od drugih?

Zašto osjetimo veće žaljenje za onima koji su nastradali u nekoj nesreći nego za onima koji su umrli od prirodne smrti?

S godinama sve češće umiru oni koje poznajemo, a nisu rijetke ni smrti slavnih ljudi. Prve intimno ožalimo, dok se nekad pridružimo kolektivnom žaljenju za drugim, a nekada ne. Ali ne sjećam se kada je zadnji put smrt nekog celebrityja tragičnije odjeknula od smrti Kobe Bryanta od prije dva dana. Za njim je žalilo i staro i mlado, i oni koji su ga pratili u karijeri ali i oni koji nisu i nije ih puno zanimao dok je bio živ. Mislim da se njegova smrt po jačini reakcija, barem na našim prostorima, može uporediti sa smrću Toše Proeskog od prije nekoliko godina.

Nije veliki misterij zbog čega se to desilo jer su i Toše i Kobe umrli iznenada i puno prije vremena. Toše je u trenutku smrti imao svega 26 godina, dok je Kobe imao 41 i da stvar bude gora, s njim je poginula i njegova trinaestogodišnja kćerka te još sedam ljudi koji su se nalazili u helikopteru. To je samo po sebi dovoljno da postane globalna tragedija i nikoga ne ostavi ravnodušnim, ali najveća tragičnost njegove smrti ipak je sadržana u činjenici što je bila nesretan slučaj. Smrt koja se nije očekivala.

Jer na smrt kao takvu smo svi navikli i ona je dnevna aktuelnost. Ljudi umiru od starosti, obolijevaju od različitih bolesti i virusa. Masovno umiru u ratovima. Na takve smrti smo oguglali i ne pogađaju nas puno bez obzira na nasilje i bol koje im prethode. Ali to nije slučaj i sa smrću koja je slučajna i ona moć da nas pogodi. Kada pročitamo da je neki mladić od dvadeset godina s automobilom upao u rijeku, ili da je neka djevojčica nastradala u zemljotresu. Da su ljudi umrli u požaru ili izgubili život u poplavama. Slučajno, iznenada i neočekivano. Dok su bili na putovanju, spavali u svom krevetu ili naprosto prelazili ulicu.

U tome ima ona zastrašujuća varijabla X, ona koja se nikako ne može predvidjeti niti se na nju može utjecati. Sudbina ili slučajnost, posve je nebitno. Ona koja nam se svima može desiti, i to onda kada najmanje očekujemo, i povodom koje ne možemo uraditi baš ništa. I baš zbog straha od te nepredvidivosti i neizvjesnosti vlastite sudbine, osjetimo veće žaljenje za onima koji su nastradali u nekoj nesreći nego onima koji su umrli od prirodne smrti ili poginuli na ratištu. Jer prvi možemo veoma lako i brzo postati i mi sami.

Nebitnost pred silama prirode

A taj osjećaj se još više poveća kada umre neka slavna osoba, i ona nas više pogodi od smrti anonimne. To je zato što uvidimo da se i njoj, bez obzira na moć, utjecaj i bogatstvo koje ima, može desiti nesretan slučaj, a šta nama onda preostaje?

Salman Rushdie se u romanu Tlo pod njenim nogama bavi ovim. Nanovo ispisujući mit o Orfeju i smještajući ga u savremeno doba, donosi nam priču o planetarno popularnim rok zvijezdama, Vini i Orvusu, današnjim ”bogovima”, herojima novoga doba, koje obožavaju ljudi cijelog svijeta. Njih dvoje imaju slavu, pare, moć i sve ono čemu se obični smrtnici mogu samo nadati, ali bez obzira na sve, ostaju nemoćni pred igrom slučaja i prirodom, ili ako hoćete: sudbinom.

Tako Vina, pjevačica kojoj se klanjaju milioni, gine od zemljotresa i tu joj ništa od svega što je imala nije moglo pomoći. Ovime se ističe koliko smo, bez obzira na status koji imamo, opet nemoćni pred silama prirode. Kako smo i danas, bez obzira na svo znanje, bogatstvo, tehnologiju, napredak…, mali i nebitni, čak i onda kad smo veliki. U ovom smislu se može praviti paralela i sa tragičnom sudbinom antičkih junaka – koja se ne može promijeniti bez obzira na svu borbu i nastojanja.

Gledano s ovog aspekta, potpuno je jasno i opravdano zbog čega su nam bitnije smrti celebrityja od smrti ”običnih ljudi” koje ne poznajemo, kao što i među njima tragičnije doživljavamo smrti koje su posljedica nesreća od onih koje su posljedica predoziranja ili samoubistva. Globalno gledano, tragičnije su odjeknule smrti princeze Diane ili Jamesa Deana od smrti npr. Freddija Mercuryja ili Amy Winehouse. Iako su i ove druge po definiciji nesreće, one nisu toliko iznenadne i „nevine” za razliku od prvih s kojima može saosjećati više ljudi jer im se prije mogu desiti.

Kobe Bryant je savršen primjer upravo tih celebrityja i može se uporediti sa Rushdijevim likovima. Zanimljivo je da je i sam volio grčku tragediju i zanimao se za mitologiju, koliko god to bilo nespojivo s profilom NBA košarkaša. U jednom od intervjua koji su se reaktualizirali ovog prigodom, izjavio je da bi sportisti trebali da koriste različite izvore učenja, pa i mitologiju. Sam je čitao Ilijadu i divio se Ahileju. Igrom slučaja, ili sudbine, jedna od povreda koja mu je zadala najviše problema u karijeri bila je povreda Ahilove tetive. Na pitanje šta misli o smrti, rekao je da ga nije strah i da je prihvata, ali da nema pojma šta ga čeka kada umre.

To mu se nažalost prerano otkrilo, dok nama tek preostaje. U međuvremenu nam ostaje da živimo s nadom da ćemo izbjeći nesretan slučaj i da nas neće zadesiti njegova sudbina – i Ahilova peta.

Zadnje iz rubrike

Najnovije na portalu »

Popularno

Facebook

Fotografija dana