“Meni je super. Žao mi je što to nismo napravili i ranije“, odmah na početku našeg razgovora kaže Marina Graho Popović za “Deutsche Welle“. Ova 33-godišnjakinja je prije nekih godinu dana zajedno s troje djece došla u Njemačku za suprugom. I očito nije požalila.
Marinin suprug Ljubo je otišao prvi. U Münchenu je našao posao u struci, kao automehaničar. U međuvremenu je promijenio poslodavca, a i plaća je nešto porasla. Njemački jezik je već poprilično svladao, pri čemu mu je pomoglo i to što su mu sve kolege na poslu Nijemci.
Marina je po zanimanju frizerka. Još uvijek nije našla posao u struci, ali je preko jedne internetske platforme upravo našla posao čišćenja kod jedne porodice. Bit će uredno prijavljena, što čak ni u Njemačkoj nije uvijek samo po sebi razumljivo, jer mnogi čistačicu radije žele zaposliti na crno.
“Uskoro ću prijepodne početi ići čistiti, a navečer na kurs jezika. To će biti naporno: ujutro posao, popodne djeca, navečer tečaj, ali to će tako ići samo nekih godinu, godinu i pol. A onda se nadam poslu u struci“, optimistična je Marina. I dodaje: “Posla u Njemačkoj ima, ali za onoga ko zna jezik.”
Marini i Ljubi je bilo najvažnije da se djeca dobro snađu. Najviše su se brinuli zbog najstarije kćeri, 12-godišnje Sare. Njoj je selidba najteže pala. No pokazalo se da razloga za brigu nije bilo: “Djevojčice u razredu su se jako potrudile oko nje, često se druže. To je sigurno puno pomoglo. Ona nije željela ići u Njemačku, no sad kad smo za Božić išli u Petrinju, pitala je moramo li baš cijele praznike provesti u Hrvatskoj“, priča Marina.
Djevojčice su se odlično snašle u školi. Kod 9-godišnje Lare prilagodba je išla nešto sporije, jer je u razredu imala jednu djevojčicu iz Hrvatske, pa je s njom cijelo vrijeme govorila samo hrvatski.
Svi članovi porodice su se očito dobro snašli. No kako izlaze na kraj s novcem? Naime, često se čuju priče razočaranih Hrvata koji se vraćaju iz Njemačke kući budući da ne uspijevaju preživjeti od plaće. Jer njemačke plaće jesu znatno veće nego hrvatske, ali su veći i pojedini troškovi života, pogotovo stanarina.
“Mi možemo pristojno živjeti“, odgovara Marina i priča da su čak kupili automobil na kredit, te da su si prošlog ljeta mogli priuštiti i odlazak na more.
A na pitanje ima li ipak nešto što im u Njemačkoj nedostaje, ona odgovara: “Nedostaje nam porodica. Brat mi je u Petrinji živio u susjedstvu, mama nekoliko kilometara od nas. A i djeca su često bila kod bake na selu. To im nedostaje, pogotovo dvjema mlađim kćerkama.”
“Možda sve ovisi i o sreći, ali i o prioritetima. Meni su najvažnija bila djeca, da se dobro snađu. One su se stvarno dobro uklopile“, kaže Marina za “Deutsche Welle”. Bez obzira na sve početne poteškoće, ističe, svoju odluku o odlasku u Njemačku nije požalila.
