„Majka me nije zvala petnaest godina. Onda se pojavila s mojim ocem i rekla: ‚Bogata si sad. Želimo biti bliže!‘“
„Pa? Iznenađena?“ rekla je Victoria mirno, izvukla stolicu i sjela nasuprot Alle Nikolajevne. „Nisi prepoznala svoju bezvrijednu kćer?“
Njezina je majka trepnula, namrštila se i postrance pogledala Pavela Serafimoviča, koji je sjedio s izrazom lica čovjeka duboko iznerviranog što je sve ovo prekinulo njegovo mirno gledanje političke talk emisije.
„Prepoznala sam te“, rekla je Alla Nikolajevna suho. „Samo nisam odmah shvatila tko to ulazi u kafić s toliko drame. Kao glumica iz serije.“
„Pa naravno. Uvijek sam ‚uzimala na sebe previše‘“, trgnula se Vika. „Čak i kad sam tražila boje za rođendan.“
Konobarica je donijela jelovnik. Ne gledajući, njezin je otac prstom uperio u „poslovni ručak“. Njezina je majka uzdahnula i uredno stavila naočale na stol. Victoria je naručila lososa na pari. Mali djelić ironije za one koji su se sjećali kako su je u djetinjstvu hranili grizom i govorili joj da je to „zdrava prehrana“.
„Dakle, sad si u braku s onim… Makarovim?“ započela je Alla Nikolajevna. „Kažu da ima tri stana u centru. U Moskvi?“
„Da. A ima i srce. Možeš li zamisliti? Baš tamo u prsima. I čak kuca“, izdahnula je Victoria s lažnim oduševljenjem.
Njezin je otac frknuo.
„Sarkazam nije znak inteligencije, Vika. Bolje nam reci kako si ga uopće upoznala. Je li te samo pokupio s ulice?“
„Skoro. Samo umjesto ulice, bio je to dizajnerski studio. I umjesto da mene pokupi, ja sam spasila njegov projekt. On je bio investitor, a ja sam tada još bila samo asistentica.“
„Asistentica…“ razvukla je njezina majka, iskrivivši lice. „Mogla si biti pravnica. Tvoj otac i ja smo sanjali da ćeš otići u javnobilježnički posao. Stabilnost, mirovina, radno vrijeme.“
„I još živčani slom, sijeda kosa do tridesete i beskrajne mape s tuđim predmetima. Ne, hvala. Odabrala sam nešto drugo.“
„Naravno da jesi“, progovorila je Alla Nikolajevna. „Jer imaš duh prkosa od djetinjstva. Sad je Artyom druga stvar. Smiren, uravnotežen…“
„I još uvijek živi s vama u trosobnom stanu u Mytishchiju“, prekinula ju je Vika, prekriživši ruke. „Sa svojom ženom, djecom, moljcima u smočnici i novim automobilom kupljenim na kredit.“
Njezina se majka ukočila. Njezin je otac zakašljao. Netko za susjednim stolom se zahihotao. Ali Victoria više nije mogla stati.
„I znaš što je najsmješnije? Nikad me nisi ni pokušala razumjeti. Ni jednom. Uvijek je bilo Artyom, Artyom, Artyom… A što je sa mnom? S vama je postojao samo jedan dijalog: ‚Živiš pogrešno, Victoria! Ne znaš što želiš! Sve uništavaš!‘“
Alla Nikolajevna je polako izvadila rupčić iz torbe. Očito, za slučaj „iznenadnih suza“. Samo što suze nisu bile njezine. Iznutra je Vika ključala, ali ništa se nije prelilo van. Samo čeličan glas i precizne riječi.
„Radila sam u tri smjene da bih iznajmila sobu. Čistila sam tuđe WC-e. Znaš li to?“
„Zašto to govoriš?“ rekao je Pavel Serafimović tiho. „Zašto miješati prošlost?“
„Zato što nisi znao kako sam živjela. I nije te zanimalo. Sve dok nisi saznao da je moj muž bogat. Tek tada si se sjetio da imaš kćer. I odlučio: zašto ne? Možda može pomoći.“
Alla Nikolajevna je prebledjela, a njen savršeno uvežban izraz lica lica brižne majke napokon je napuknuo. Zgužvala je onaj čipkasti rupčić u šaci, dok su joj se usne opasno stanjile.
„Kako se usuđuješ tako razgovarati s majkom?“ prosiktala je, osvrćući se oko sebe kako bi provjerila sluša li ih netko. „Mi smo ti dali život! Odgajali smo te najbolje što smo znali! Krv nije voda, Victoria!“
„Ah, evo ga. Argument krvi,“ nasmiješila se Vika ledeno. „Znaš, majko, ta ista krv mi nije platila stanarinu kad sam sa devetnaest godina jela jedan instant rezanac dnevno, dok ste vi Artyomu plaćali privatni fakultet. Koji, usput rečeno, nikada nije završio.“
Pavel Serafimovič je udario dlanom o stol. Zveckao je pribor za jelo, a konobarica, koja je taman prilazila s Vikinim lososom i njihovim dnevnim menijem, naglo je zastala.
„Dosta je bilo ove predstave,“ rekao je otac grubo, više ne skrivajući svoju pravu prirodu. „Slušaj me dobro. Tvoj brat je u dugovima. Uzeo je još jedan kredit da pokrije onaj za auto, a sada im prijete ovrhom. Stan u Mytishchiju je premali za nas četvero plus djecu. Tvom mužu, tom tvom Makarovu, par milijuna rubalja ne znači apsolutno ništa. To mu je džeparac. Za nas je to spas.“
Victoria je zurila u njega. Sve je očekivala, ali ovolika doza bezobrazluka uspjela ju je na trenutak ostaviti bez daha. Zatim se nasmijala. Nije to bio radostan, pa čak ni histeričan smijeh. Bio je to suh, gorak zvuk potpunog oslobođenja.
„Znači, to je to,“ rekla je, oslanjajući se laktovima na stol. „Petnaest godina tišine. Nijedne čestitke za rođendan. Niste ni znali da sam prije sedam godina imala tešku operaciju. Niste imali pojma ni da postojim. Ali sada, kada ste nanjušili tuđi novac, odjednom smo obitelj?“
„On je tvoj brat!“ povisila je glas Alla Nikolajevna. „Njegova djeca su tvoji nećaci! Zar ćeš dopustiti da završe na ulici dok ti jedeš kavijar u centru Moskve?!“
„Da,“ odgovorila je Vika jednostavno, gledajući majku ravno u oči.
Njezini su roditelji zanijemili. Taj kratki, jasni slog pao je između njih poput giljotine.
„Moj muž je izuzetno bogat, to je točno,“ nastavila je Vika, brišući kutove usana ubrusom, iako nije ni taknula hranu. „Ali znate li što još? Ja sam također bogata. Ja sam ta koja sada vodi jedan od najuspješnijih dizajnerskih studija u gradu. Zarađujem svoj novac. I znate koliko će Artyom dobiti od mene? Ni kopejke. Nijednog jedinog centa.“
„Ti si jedno sebično, nezahvalno derište!“ izletjelo je njezinom ocu, a lice mu je poprimilo grimiznu boju.
„Sebična? Možda. Ali naučila sam to od najboljih,“ odgovorila je Vika, otvarajući svoju kožnu torbicu. Izvukla je dvije novčanice i spustila ih na stol, točno pored očevog tanjura. „Ovo je za vaš poslovni ručak. A što se Artyoma tiče… prenesite mu moj savjet. Neka nađe posao u tri smjene. Neka nauči čistiti tuđe WC-e. Meni je to jako pomoglo u izgradnji karaktera.“
Ustala je. Njezina je majka napokon uspjela istisnuti onu lažnu suzu koju je cijelo vrijeme pripremala.
„Victoria… ako sada odeš, za nas si mrtva!“ viknula je Alla Nikolajevna, glumeći očaj.
Vika je zastala, okrenula se i pogledala dvoje stranaca koji su nekada bili njezin cijeli svijet. Očekivala je da će osjetiti barem trunku tuge, ali tamo gdje je nekad bila rana, sada je stajao samo čvrst ožiljak.
„Mrtva sam za vas već petnaest godina, majko,“ rekla je tiho, ali dovoljno jasno da svaka riječ odzvanja. „Ovo je samo službena potvrda.“
Okrenula se i izašla iz kafića. Dok je izlazila na svježi zrak, osjetila je kako joj sunce pada na lice. Telefon joj je zavibrirao u džepu. Bio je to Artyom (njen muž, Makarov) – „Gotova kava s duhovima prošlosti? Idemo na večeru? Volim te.“
Vika se nasmiješila, iskreno i toplo, i krenula prema crnom automobilu koji ju je čekao. Više se nijednom nije osvrnula.
