Tiho su prenijeli vikendicu. Onda su glasno plakali kad su saznali za moj ugovor
„Dakle, prenijeli su je”, rekla je Vera, ne naglas, nego sama sebi, u prazninu kuhinje. „Tiho su je prenijeli. Dok sam ja bila na poslu.”
List papira ležao je na stolu — običan ispis s web stranice Rosreestra. Naručila je izvadak iz zemljišne knjige tri dana ranije, gotovo slučajno, jednostavno da provjeri katastarsku vrijednost za poreznu olakšicu. I sada ga je primila.
Vlasnica vikendice u Iljinskom: Ljudmila Petrovna Gromova. Njezina svekrva.
Prije je tamo stajalo drugo ime.
Njezino ime.
Vera je sjedila i zurila u list onako kako ljudi zure u nešto u što ne mogu povjerovati, iako su im oči već sve shvatile. Zatim je ustala, natočila si vode iz slavine i popila je stojeći. Spustila je čašu. Pogledala je kroz prozor — dolje su vozili automobili, neki je čovjek šetao psa, život je tekao uobičajeno, kao da se ništa nije dogodilo.
Ali u njoj se nešto polako i hladno prevrtalo.
Njezin je muž došao kući u pola osam. Skinuo je jaknu, objesio je nakrivo kao i obično, i bacio tenisice kraj ulaznih vrata. Vera je sve to čula iz kuhinje — svaki zvuk, svaki korak niz hodnik. Već je bila postavila stol, iako uopće nije željela jesti.
„Paša”, dozvala ga je.
„Da”, odgovorio je iz kupaonice.
„Dođi.”
Očito je nešto u njezinu glasu bilo drugačije. Izašao je držeći još uvijek ručnik, pogledao je, zatim stol, pa opet nju.
„Što se dogodilo?”
Vera je šutke stavila ispis pred njega.
Stanka je bila duga. Pročitao ga je — ili se pretvarao da ga čita. Zatim je odmaknuo list i protrljao hrbat nosa, onako kako je uvijek činio kad nije znao što reći.
„Mama me zamolila”, rekao je napokon. „Kaže da se tako osjeća sigurnije. Pa znaš… za svaki slučaj.”
„Za svaki slučaj”, ponovila je Vera. „Paša, ovo je moja vikendica. Baka mi ju je ostavila.”
Paša je uzdahnuo, trljajući lice objema rukama, kao da će ga to učiniti nevinijim.
„Znaš i sama da sam imao onu tvoju opću punomoć od prošle godine, kad smo sređivali papire za poreznu,“ počeo je s onim svojim iritantno smirenim, pomirljivim tonom. „Mama se brinula. Rekla je, što ako se posvađamo, razvedemo… Ti ćeš imati sve, a ja ništa. To je samo formalnost, Vera. Papir. Ostaje u obitelji.“
„U obitelji,“ ponovila je. Nije vikala. Nije bilo histerije, nije bilo suza. Osjećala je samo apsolutnu, sterilnu prazninu. Čovjek s kojim je spavala u istom krevetu tri godine, s kojim je planirala djecu, upravo joj je ukrao djedovinu iza leđa.
„Da. Nemoj dramiti,“ rekao je, osjetivši se sigurnije kad je vidio da ne baca tanjure po kuhinji. „Ići ćemo tamo vikendima kao i prije. Ništa se ne mijenja. Mama će je samo čuvati.“
Vera je polako sjela na stolicu.
„Imaš pravo,“ rekla je tiho. „Samo papiri.“
Otvorila je svoju torbu i izvadila debelu, tamnoplavu fasciklu. Spustila ju je na stol, točno pored onog nesretnog izvatka iz katastra. Zvuk tvrđeg kartona o drvo naježio je Pašu.
„Što je to?“ upitao je, a u glasu mu se pojavila prva naznaka nervoze.
„Ovo,“ Vera je prstom kucnula po koricama, „je predugovor. Potpisala sam ga prije točno osam dana sa ‘Stroj-Investom’.“
Paša se namrštio. „Kakvim investitorima?“
„Gradi se nova komercijalna zona i pristupna cesta za autocestu, Paša. Moja baka je imala parcelu na ključnom križanju. Nisi to znao, zar ne? Niste se ti i tvoja majka sjetili provjeriti urbanističke planove prije nego što ste krali tuđu imovinu.“
Otvorila je fasciklu.
„Ponuđeno mi je petsto tisuća eura za tu zemlju. Htjela sam te iznenaditi. Htjela sam da kupimo onaj ogromni stan u centru o kojem smo maštali. Potpisala sam ugovor i na moj zaštićeni račun je već sjela akontacija od sto tisuća eura.“
Pašino lice izgubilo je svaku boju. Ručnik mu je skliznuo s ramena na pod.
„Petsto… tisuća?“ jedva je izustio. Zatim mu je preko lica prešao pohlepan, olakšavajući osmijeh. Nije mogao pomoći sam sebi. „Pa to je odlično! Vera, to rješava sve! Nema problema, mama će potpisati konačni ugovor s njima, reći ćemo da je došlo do promjene vlasnika…“
„Neće,“ prekinula ga je Vera, a glas joj je zvučao poput leda.
Okrenula je stranicu i okrenula fasciklu prema njemu, prstom pokazujući na podebljani tekst na dnu papira.
„Vidiš ovaj članak 4.? Tu piše da se prodavatelj obvezuje da neće otuđivati, opterećivati niti prenositi vlasništvo na treće osobe do konačne isplate. Ako se to dogodi, ugovor se automatski raskida zbog prijevare, jer investitor gubi građevinsku dozvolu za tu fazu.“
Zastala je, uživajući u potpunoj tišini koja je ispunila kuhinju.
„A članak 5. kaže da u slučaju takve prijevare, trenutni vlasnik nekretnine mora isplatiti penale zbog ometanja strateškog projekta, plus dvostruki iznos akontacije kao naknadu štete. Ja sam ugovor potpisala kao zakoniti vlasnik. Ti si moju punomoć zloupotrijebio i prepisao vikendicu na svoju majku. Što znači da je tvoja majka sada pravni vlasnik tereta. Duguje im oko tristo tisuća eura.“
Paša je zurio u nju širom otvorenih očiju. Pokušao je nešto reći, ali iz grla mu je izašao samo hrapav, piskutav zvuk.
„Ali… oni će tužiti tebe!“ promucao je u panici.
„Moj odvjetnik—s kojim sam provela cijelo poslijepodne—kaže da sam ja čista,“ rekla je mirno, ustajući. „Ja ću investitorima vratiti svojih sto tisuća koje nisam ni takla, uz dokaz da je imovina prenesena bez mog znanja zloupotrebom stare punomoći. Tužit će tvog opunomoćenika—tebe—za prijevaru, a tvoju majku kao trenutnu vlasnicu za naknadu štete tvrtki.“
Paša se srušio na stolicu, držeći se za glavu.
„Zatvorit će je,“ prošaptao je kroz suze koje su iznenada krenule. „Vera, oni će nju uništiti! To je ogromna firma, uzet će joj i njen stan! Uzet će nam sve!“
„Ne ‘nama’, Paša,“ ispravila ga je, zatvarajući fasciklu i vraćajući je u torbu. „Njoj. I tebi. Moji koferi su već u hodniku. Spakirala sam se dok si ti bio pod tušem.“
Njegov telefon na stolu počeo je histerično zvoniti. Na ekranu je pisalo: MAMA. Vjerojatno je i njoj na adresu upravo kurirskom službom stigla službena opomena pred tužbu od korporativnih odvjetnika.
Vera je obukla kaput i krenula prema izlazu, dok je Paša počeo glasno jecati, moleći je da stane.
„Javi se,“ rekla je preko ramena, ne osvrćući se. „Mislim da se tvoja majka konačno osjeća jako sigurno.“
