Majka me pozvala iz Zagreba u Osijek samo da pred cijelom obitelji podijeli imovinu. Bratu je dala 500.000 eura, poslovni prostor u centru i još 230.000 eura od naknade za staru kuću koja ide u rušenje.
Meni je gurnula bankovnu karticu. „Na njoj je 8.000. Tebi je dovoljno.“
Imala sam dvadeset devet godina. Od osamnaeste sam studirala na kredit, radila uz fakultet i gotovo ništa nisam tražila od kuće. Kad je otac završio na operaciji srca, ja sam posudila novac od kolege i sama pokrila troškove koje obitelj nije mogla platiti.
Sada sam majci vrijedila 8.000 eura. Brat više od sedamsto tisuća, plus lokal.
Uzela sam torbu i ustala. „Ne treba mi ni tih osam.“
Majka je problijedjela. „Petra, ne luduj!“
Pogledala sam brata. „Od danas vi preuzimate roditelje. Liječnike, lijekove, račune, sve.“
Brat je odmah ustao. „Čekaj.“
Sat u dnevnoj sobi upravo je otkucao tri. Popodnevno sunce padalo je preko stolića ravno na karticu koju mi je majka gurnula. „Ovih 8.000 eura je za tebe.“ Izgovorila je to tonom kojim bi na tržnici rekla: Dajte mi kilogram krumpira.
Zatim je pokazala prema mojem bratu Dariju. „Njemu ide petsto tisuća i poslovni prostor u centru.“
Gledala sam karticu. Tanka plastika. Ništa posebno. A ipak mi se činilo da je na njoj ispisano koliko vrijedim u ovoj kući. Osam tisuća.
Radila sam kao produkt-menadžerica u Zagrebu. Plaća mi je bila dobra, nešto više od 2.700 eura. Ali stanarina, računi i život u gradu pojeli bi velik dio. Tri godine sam štedjela i na računu još nisam imala ni trideset tisuća.
Majčinih osam tisuća nije bilo beznačajno. Samo je u usporedbi s onim što je upravo dala Dariju izgledalo kao napojnica.
Dnevna soba bila je puna. Otac je sjedio na kraju kauča i pušio kraj otvorenog prozora, iako mu je liječnik nakon operacije srca izričito zabranio cigarete. Dario je sjedio majci s lijeve strane. Košulja. Sako. Rolex na ruci – poklon koji mu je majka kupila prošle godine za četrdeseti rođendan. Njegova supruga Maja držala je njihovu kćer kraj sebe i smiješila se upravo onoliko koliko je pristojno.
Ja sam stajala nasuprot njima. Kao netko kome se upravo čita presuda.
„Mama.“ Podigla je pogled. „Što?“ „Samo osam tisuća?“
Odmah joj se lice stvrdnulo. „Što sad? Malo ti je?“ „Pitam.“ „Radiš u Zagrebu. Imaš veliku plaću. Što će tebi više? Dario je ostao ovdje. Radi u općini za običnu plaću. Ima ženu, dijete, kredit. Ako njemu ne pomognemo, kome ćemo?“
Dario je odmah ubacio: „Mama, nemoj tako. Petra se također muči u Zagrebu.“
Kako plemenito. Dok je to govorio, vrtio je vjenčani prsten. Radio je to od djetinjstva kad bi znao da nešto nije pošteno, ali mu je odgovaralo šutjeti. Nisam ga ni pogledala.
„Mama, sjećaš li se tatine operacije prije dvije godine? Troškovi privatnog zahvata, rehabilitacije i svega što nije bilo pokriveno bili su gotovo osamnaest tisuća eura. Tko je platio?“
Šutnja.
„Ja. Dvanaest tisuća sam platila ja. Od toga sam osam posudila od kolege. Vraćala sam taj dug gotovo godinu dana.“
„Obitelj smo.“ Majka je konačno rekla. „Upravo. Kad dajem, obitelj smo. Kad dijelite, onda ja dobro zarađujem pa mi ne treba.“
Majka je spustila šalicu toliko snažno da je zazveckala. „Petra, pripazi kako razgovaraš sa mnom. Novac je naš i možemo ga dati kome želimo.“
To sam mislila ozbiljno. „Možete. Ali nemojte onda od mene očekivati obveze kao da smo svi dobili isto mjesto u obitelji.“
Nisam još stigla odgovoriti, a ona je uzela iz torbe veliku crvenu omotnicu. Okrenula se Dariju i glas joj je odjednom postao mekan. „Sine, ovo je za tebe. Stara kuća u Retfali ide u rušenje zbog novog projekta. Naknada je 230.000 eura. Već sam sve riješila. Uzmite. Kupite još jedan stan za malu. Nek ima jednog dana.“
U glavi sam počela računati. 500.000. Poslovni prostor. 230.000. Ja: 8.000.
Čak i bez vrijednosti lokala, njegov dio bio je više od devedeset puta veći. Podjela nije boljela zato što sam željela njegov novac. Boljela je jer je omjer bio toliko precizan da je izgledao kao laboratorijski rezultat. Evo gdje si ti. Evo gdje je on.
Pružila sam ruku prema kartici. Prsti su mi dotaknuli plastiku. Onda sam ih povukla. „Zadrži.“ Uzela sam torbu s kauča. „Ovih osam tisuća smatrajmo zatvorenim računom za to što si me rodila i odgojila. Od danas brigu o vama preuzima Dario. Sve. Kontrole. Lijekove. Vožnju liječniku. Troškove ako vam jednog dana treba pomoć u kući. Dom ako bude potreban.“
Darijev osmijeh nestao je. „Petra, nemoj govoriti u afektu. Pa ja nisam rekao da neću pomoći. Ali ti si također dijete, normalno je da dijelimo.“ „Imovinu ne dijelimo. Pa zašto bismo obveze?“ „Samo kažem da čovjek kojem ste upravo dali gotovo sve može preuzeti gotovo sve.“
Dario je povisio glas. „Dosta. Ne moraš sve pretvarati u trgovinu.“
Nasmijala sam se. „Zanimljivo da to kaže čovjek koji upravo drži štednu knjižicu od 230.000 eura.“
Pocrvenio je. U tom trenutku primijetila sam nešto na stolu. Ispod majčine torbe. Papir.
Tada sam shvatila da me nisu zvali samo zbog podjele imovine. Spremili su mi nešto mnogo gore.
Na vrhu papira je velikim slovima pisalo: PUNOMOĆ. Ispod toga: Ovlaštenje za raspolaganje računom i podmirivanje troškova skrbi.
Moje ime već je bilo upisano u nacrt. Petra Marin. Uz njega mjesto za moj potpis.
Uzela sam papir. Majka je naglo pružila ruku. „To još nismo stigli objasniti.“ „Vidim.“
Čitala sam. Punomoć kojom bih dobila ovlasti da obavljam njihove bankovne poslove, plaćam račune, ugovaram medicinske i socijalne usluge i organiziram sve što im kasnije zatreba.
„Zašto moje ime?“ Majka je odmah odgovorila: „Ti si sposobnija.“ Pogledala sam Darija. „A on?“ „On ima obitelj.“ „Ja nemam?“ „Ti si sama.“
Tri riječi. Eto cijele matematike njihove ljubavi. Dario dobiva imovinu jer ima obitelj. Ja dobivam obveze jer sam sama.
Spustila sam papir. „Neću potpisati.“
Majka se odmah uspaničila. „Petra, samo je praktično.“ „Onda neka potpiše Dario.“ „On radi u općini.“ „I ja radim.“ „Ali ti se bolje snalaziš s papirima.“ „Onda me platite.“
Majka me gledala kao da sam je ošamarila. „Vlastitu majku bi naplatila?“ „Ne.“ Uzela sam torbu. „Zato ni neću raditi.“
Krenula sam prema vratima. Iza mene je prvi viknuo Dario. „Petra, čekaj!“
Okrenula sam se. Nije držao majku. Nije držao oca. Držao je punomoć. „Ne možeš samo otići.“
Tada sam napokon shvatila. Njih nije uplašilo što odlazim. Uplašilo ih je što odlazim zajedno sa svojim novčanikom, vremenom i sposobnošću da njihove probleme rješavam umjesto sina kojem su dali sve.
