Sve sam već dogovorila. Obitelj mladoženje dala mi je pola novca unaprijed. Danas ideš sa mnom na selo.”
Moja baka Zora izgovorila je to dok mi je grubom rukom prelazila preko obraza, kao da procjenjuje robu.
Imala sam dvadeset dvije godine, studirala dizajn i upravo završavala projekt koji mi je mogao otvoriti vrata tvrtke u kojoj sam sanjala raditi.
Moja majka je problijedjela.
„Mama, što pričaš? Petra se neće udavati za nekoga koga ni ne poznaje.”
Baka je planula:
„Ja sam uzela novac! Sve je dogovoreno!”
Izvukla sam ruku.
„Onda se vi udajte. Tko je uzeo novac, neka odradi posao.”
Baka je otišla psujući da sam nezahvalna.
Mislila sam da je to kraj.
Tjedan dana kasnije vratili smo se s kratkog putovanja i pronašli razvaljena vrata.
Stan prekopan.
Moj laptop od gotovo 2.500 eura nestao.
Na njemu projekt s rokom za dva dana i ugovornom odgovornošću od više desetaka tisuća eura.
Nazvale smo baku.
Ona je potpuno mirno rekla:
„Laptop je kod Marka. Njemu više treba.”
Marko je bio moj rođak.
Srednjoškolac.
I dok sam jurila prema njegovu stanu, baka još nije shvaćala da ovaj put ne dolazim raspravljati o „obitelji”.
Dolazim po ukradenu imovinu.
Moja baka nikad nije osobito voljela moju majku.
Samim time nije voljela ni mene.
Ali vrlo je rado dolazila u naš stan.
Uvijek bi odnijela nešto.
Pakiranje kave.
Maramice.
Meso iz zamrzivača.
Voće.
„Marko raste.”
Govorila bi.
„Njemu treba.”
Marko je sin mog ujaka Branka.
Godinama sam slušala kako njemu sve treba više nego meni.
Bolja hrana.
Bolji mobitel.
Novac za instrukcije.
Kasnije automobil.
Jer je „muško”.
Kad bi baka došla, najradije bi sjela na moj krevet, jela sjemenke i komentirala moj život.
„Djevojka, a još studira.”
„Što će ti toliki laptop?”
„Mi smo u tvojim godinama već imale djecu.”
Moji roditelji uglavnom bi šutjeli.
Otac bi se kiselo nasmiješio.
Majka bi poslije došla u moju sobu i rekla:
„Nemoj uzimati k srcu.”
Navikla sam.
Sve do dana kada me baka povukla za ruku i rekla:
„Dobro si ispala.”
„Našla sam ti čovjeka.”
Mama se ukočila.
„Što?”
„Iz našeg kraja.”
„Njegovi su spremni dati osam tisuća eura za svadbu i početak.”
„Pola su već dali meni.”
Pogledala sam je.
„Meni?”
„Tebi što?”
Odvratila je.
„Ja sam sve dogovorila.”
„Spakiraj se.”
Mama je odmah stala između nas.
„Vrati novac.”
„Petra nikamo ne ide.”
Baka ju je pogledala s gađenjem.
„Ti si u njezinim godinama već rodila.”
„Nemoj mi sad glumiti gospođu.”
Ponovno me pokušala povući.
Izvukla sam ruku.
Sjela.
„Bako.”
„Da?”
„Imate tek nešto više od šezdeset.”
„Ako ste već uzeli novac, još stignete napraviti dobru udaju.”
Otac se zakašljao kako ne bi prasnuo u smijeh.
Majka me pogledala.
Baka je otvorila usta.
„Bezobraznice!”
Ruka joj je završila na prsima.
„Odgojila sam zmiju!”
„Ja sam rekla svoje.”
Odgovorila sam.
„Tko je uzeo novac, neka ga vrati.”
Kad je shvatila da joj ni moji roditelji neće pomoći, zalupila je vratima.
Roditelji su, valjda da maknu sve iz glave, nekoliko dana poslije rezervirali kratko putovanje u Italiju.
Kad smo se vratili, vrata stana nisu se normalno otvorila.
Brava je bila oštećena.
Ušli smo.
Ladice vani.
Ormar otvoren.
Stvari pomaknute.
Na mom radnom stolu prazno mjesto.
Laptopa nema.
Uz stol napola popijena boca ledenog čaja.
„Ne.”
Izletjelo mi je.
„Ne, ne, ne…”
Tražila sam ispod kreveta.
U ormaru.
U torbama.
Ništa.
Laptop nije bio običan studentski uređaj.
Studirala sam grafički i digitalni dizajn.
Kupila sam jaču konfiguraciju.
Dodatna memorija.
Bolji disk.
Kalibriran ekran.
Na njemu je bio projekt koji sam radila za jednu tvrtku iz Zagreba.
Rok za predaju:
dva dana.
Ugovor je imao ozbiljnu klauzulu za neisporuku i štetu nastalu kašnjenjem.
Još važnije:
taj projekt trebala sam staviti u portfolio za posao iz snova.
„Zovemo policiju.”
Rekla sam.
Mama je tada dobila poziv.
Baka.
„Gdje ste bili?”
Počela je odmah.
„Danas je sve skupo, a vi putujete po Italiji.”
„Bolje da ste taj novac dali Marku za vozački i kasnije stan.”
Mama je zatvorila oči.
„Mama, stan nam je provaljen.”
„Petrin laptop je ukraden.”
„Sad ćemo zvati policiju.”
Bakin glas odmah je skočio.
„Policiju?”
„Kakvu policiju?”
„Laptop je kod Marka.”
Majka me pogledala.
Uzela sam telefon.
„Kako je moj laptop završio kod Marka?”
Baka kao da pita zašto uopće radim problem.
„Trebao mu je za školu.”
„Rekla sam Branku neka ode po njega.”
„Takav dobar laptop da ti koristiš za crtkarije.”
„Daj mlađem.”
„Obitelj ste.”
„Branko vam je čak ostavio ledeni čaj.”
Nekoliko sekundi nisam govorila.
„Cijenu razvaljene brave također smatrate obiteljskim poklonom?”
„Nemoj izmišljati.”
„Niste bili doma.”
„Što smo trebali?”
„Čekati?”
„Odmah vratite laptop.”
„Neće.”
„Marku treba.”
„Bako, unutra mi je posao.”
„Samo neke tvoje slike.”
„On uči.”
„Ti si žensko, ne treba ti takav stroj.”
Prekinula sam.
Nazvala ujaka.
Ništa.
Marka.
Ništa.
Ali u pozadini bakina poziva jasno sam čula pucnjavu iz računalne igre i Marka kako viče prijateljima.
„Idemo.”
Rekla sam roditeljima.
Vožnja do ujaka trajala je oko sat vremena.
Kad smo stigli, roditelji su tražili parking.
Ja sam otrčala na četvrti kat.
Počela lupati.
„Tko je?”
Brankov glas.
„Petra.”
Tišina.
Ponovno sam lupala.
„Otvorite.”
Ništa.
Izvadila sam telefon.
„Ako ne otvorite, zovem policiju.”
„Razvalili ste bravu i odnijeli imovinu vrijednu nekoliko tisuća eura.”
„Sve imam fotografirano.”
Ništa.
Birala sam broj policije.
Uključila zvučnik.
Tek što se s druge strane začuo službeni glas, vrata su se otvorila.
Baka je izletjela van.
Pokušala mi uzeti telefon.
„Jesi li poludjela?”
„Zbog laptopa ćeš policiju poslati na vlastitog ujaka?”
„Hoćeš Marku uništiti školovanje?”
Izmaknula sam se.
„Ako ga odmah vratite, policiji ću reći točno što se dogodilo.”
„Ako ne, još bolje.”
„Sve ću prijaviti.”
Baka me prstom gurnula u čelo.
„Na dan kad si se rodila rekla sam tvojoj majci da s tobom neće biti koristi.”
„Da me poslušala…”
„A ona te razmazila.”
„Pogledaj se sad.”
„Vlastitu obitelj šalješ policiji.”
Iza nje se pojavio Branko.
Crveni podočnjaci.
Cigareta u ustima.
„Što se dereš?”
„Vrati laptop.”
„To je sad Markov.”
„Nije.”
„Baka mu ga je dala.”
„Baka nije vlasnica.”
Napravio je korak prema meni.
„Ja sam ti ujak.”
„Malo poštovanja.”
„Poštovanje vam ne daje pravo provaliti u tuđi stan.”
Šamar me pogodio prije nego što sam stigla reagirati.
Glava mi je odletjela u stranu.
U ustima okus krvi.
Na hodniku je nastala tišina.
Onda su se počela otvarati vrata susjeda.
„Branko!”
Čula sam majku kako trči uz stepenice.
Otac iza nje.
Baka se odmah spustila na pod.
„Vidite!”
„Vidite što mi rade!”
„Rođena unuka prijeti baki!”
Susjeda iz stana preko puta prišla je.
„Dijete, ipak ti je baka.”
Drugi čovjek odmahnuo je glavom.
„Današnja mladež nema poštovanja.”
Baka me pogledala gotovo pobjednički.
Nisam se svađala s njima.
Zaobišla sam sve.
Ušla u stan.
Marko je sjedio za stolom.
Moj laptop.
Moje naljepnice.
Moj miš.
Na ekranu igra.
„Ustani.”
Nije ni pogledao.
„Baka je rekla da je moj.”
„Nije.”
„Vrati.”
„Prestani dosađivati.”
Prišla sam utičnici.
Izvukla kabel.
Ekran se zacrnio.
Marko je skočio.
„Jesi normalna?!”
„Na njemu mi je posao.”
Prvi put me pogledao.
Onda se nasmijao.
„Ako misliš na one tvoje mape…”
Srce mi je stalo.
„Što?”
„Trebalo mi je mjesta za igre.”
„Pa sam obrisao sve tvoje gluposti.”
Zrak je nestao iz prostorije. „Obrisao?“ šapnula sam, držeći prste u zraku iznad tipkovnice. Marko je slegnuo ramenima. „Bile su ogromne. Neka glupa grafika. Ionako je sad moj.“ Tada se na vratima sobe pojavio moj otac. Vidio je moju krvavu usnu. Zatim je pogledao Branka koji je upravo ulazio za njim, još uvijek držeći podignutu bradu, uvjeren u svoju mušku i rodbinsku nadmoć. Moj otac, čovjek koji je cijeli život šutio, izbjegavao sukobe i gutao bakine uvrede, prešao je sobu u tri koraka. Nije ništa rekao. Samo je zgrabio Branka za ovratnik i svom ga snagom zabio u zid hodnika. Sila je bila tolika da su slike popadale s polica. „Taknuo si je,“ rekao je otac glasom koji nikad prije nisam čula. „Provalio si mi u kuću i udario moje dijete.“ Branko je pokušao zamahnuti, ali otac mu je prikliještio ruku. Baka je počela vrištati. „Pusti ga! Ubit ćeš mi sina! Policija! Zovite policiju!“ Ali nije ih trebala zvati. Jer su se upravo u tom trenutku na stubištu začuli teški koraci. Dva policajca u uniformi ušla su kroz otvorena vrata. Slušali su moj poziv kad me Branko ošamario. I sada su gledali razbacani hodnik, moju razbijenu usnu i oca koji je puštao Branka da klizne niz zid. Uzela sam svoj laptop sa stola i privila ga uz sebe. Marko se pokušao pobuniti, ali mu je jedan od policajaca oštro pokazao da sjedne i šuti. Otvorila sam ekran. Kanta za smeće ispražnjena. Disk formatiran. Bila bih uništena, pala bih u potpuni očaj. Da nisam bila profesionalac. Sav moj rad, svaka verzija projekta i radne datoteke, sve je bilo sinkronizirano na zaštićenom oblačnom poslužitelju. Ali njima to nisam namjeravala reći. „Šteta na ovom računalu, uništen softver i ugovorna kazna za izgubljeni posao iznose više od trideset tisuća eura,“ rekla sam policajcu, gledajući ravno u ujakove blijede oči. „Uz provalu. I fizički napad koji ste čuli preko telefona.“ Baka je počela plakati. Ovaj put stvarno, bez kazališne glume. „Ona laže! To su samo crtkarije! Mi smo obitelj! Nismo provalili, ona laže!“ Policajac je izvadio lisice i prišao Branku. „Gospodine, pođite s nama.“ Moja majka stajala je na vratima i samo ih gledala. Baka joj je pružila ruku, drhteći. „Kćeri… reci im. Nemoj da mi sina vode. Mi smo obitelj.“ Majka ju je pogledala s ledenim mirom, istim onim koji sam ja osjećala dok sam gledala Marka. „Više nismo,“ rekla je tiho i okrenula leđa. Branko je završio u pritvoru. Čekala ga je kaznena prijava zbog teške krađe i nanošenja tjelesnih ozljeda, a moji roditelji su podigli i privatnu tužbu za naknadu štete zbog provale. Baka je vrlo brzo dobila svoj dio pravde. Obitelj nesuđenog mladoženje saznala je za policiju, pritvor i skandal. Došli su po svojih osam tisuća eura, jer su smatrali da su prevareni. Baka im novac nije mogla vratiti. Većinu je, naravno, istog dana dala Branku za njegove skrivene kockarske dugove, o kojima nitko nije smio govoriti, a zbog kojih joj je i trebao moj laptop da ga proda. Morala je u bescjenje prodati staru obiteljsku kuću na selu kako bi izvukla živu glavu pred ljudima koje je sama dovela na vrata. Ja sam projekt preuzela s oblaka, završila ga na vrijeme i predala. Dva tjedna kasnije, dobila sam posao iz snova. A Marko? Ostao je bez laptopa, bez instrukcija koje je baka plaćala ukradenim novcem i na kraju je pao razred. Ovaj put nije imao koga okriviti. Moj novi ured gleda na centar Zagreba. Imam novi stan i vlastita protuprovalna vrata. Iako mi više ne trebaju. Zato što se smeće, nakon dvadeset i dvije godine, konačno samo iznijelo.
