Lucía je polako spustila tanjur na stolić, pazeći da ne uznemiri Huga. Mladić je instinktivno posegnuo za njezinom rukom, a u njegovim se očima ponovno pojavio onaj dobro poznati strah od napuštanja. — Ne brinite, vratit ću se — šapnula mu je, blago mu stisnuvši drhtave prste, prije nego što je krenula za Carlosom niz dugi, mramorni hodnik.
Carlos ju je uveo u svoju radnu sobu, prostoriju kojom je dominirao teški stol od mahagonija i hladna, besprijekorna atmosfera. Zatvorio je vrata i okrenuo se prema njoj, lica stisnutog od gnjeva i sumnje. Riječi njegove sestre Patricije, izgovorene samo nekoliko dana ranije, odzvanjale su mu u glavi: Sve koristoljubive žene počinju pretvarajući se da im je stalo. Pazi tko mu se približava sada kad je na rubu.
— Tko vas je poslao? — upitao je ledenim tonom. — Je li to vaša taktika? Kupiti malo torte, iscijediti nekoliko suza i natjerati mog sina, koji umire, da postane ovisan o vama kako biste izvukli korist?
Lucía nije ustuknula. Njezine su tamne oči susrele njegov pogled bez trunke straha. — Nitko me nije poslao, gospodine Valcárcel. Vaš sin umire, da, ali on se prestao boriti jer misli da za njega više nema mjesta na ovom svijetu. Umire od samoće. Otkako sam prešla prag ove kuće, vidjela sam vojsku zaposlenika, vidjela sam skupocjene aparate, ali nisam vidjela oca. Ta torta nije bila taktika. Bila je to jedina stvar koja ga je podsjetila na to da je nekoć bio voljen.
Carlos je zanijemio. Njezine su ga riječi udarile nevjerojatnom silinom, probijajući onaj debeli oklop koji je godinama gradio. Pokazao joj je rukom da izađe, nesposoban izgovoriti ijednu riječ više.
Kada je ostao sam, srušio se u kožni stolac. Umjesto da ode na hitan sastanak s investitorima, uzeo je telefon i otkazao sve obveze za taj dan. Odlučio je istražiti što se zapravo događa pod njegovim krovom. Sjetio se kako je njegova sestra Patricia posljednjih tjedana neprestano dolazila, donoseći hrpe papira za Huga, tvrdeći da su to “medicinske punomoći” koje on mora hitno potpisati dok je još pri svijesti.
Otključao je sef u kojem je čuvao obiteljske dokumente i počeo prekapati po fasciklima koje je Patricia nedavno donijela. Kad je pronašao papire koje je Hugo navodno već potpisao, osjetio je kako mu se krv hladi u žilama. Nisu to bile nikakve medicinske punomoći. Bili su to dokumenti o prijenosu imovine.
Patricia je, znajući da Hugu preostaje svega nekoliko tjedana života, pripremila ugovore kojima bi Hugo, pod krinkom osnivanja lažne obiteljske zaklade, prepustio cijeli svoj dio majčinog nasljedstva i dionica tvrtke izravno u njezine ruke. Iskoristila je mladićevu apatiju, njegovo odbijanje hrane i želju da ga svi ostave na miru kako bi mu, omamljenom od lijekova, gurnula olovku u ruku. Ona ga je htjela mrtvog i opljačkanog. A Lucía… Lucía mu je upravo vratila želju za životom, što je izravno ugrozilo Patricijin plan.
Vrata radne sobe naglo su se otvorila. Bila je to Patricia, odjevena u besprijekoran dizajnerski kostim. — Carlose, Amparo mi je rekla da je ovdje neka nova djevojka koja stvara probleme. Moramo je odmah otpustiti. Hugo je previše slab za takve manipulacije.
Carlos je polako ustao, držeći u ruci krivotvorene dokumente. — Hugo je bio slab jer je odustao. Ali danas je jeo, Patricio. Prvi put u tri tjedna. Njezino je lice na trenutak izgubilo boju. — Jeo je? Ali… to je samo privremeno. Znaš što su liječnici rekli. Trebamo se fokusirati na to da mu olakšamo kraj i sredimo ove papire…
— Ove papire? — zaurlao je Carlos, bacivši fascikl na stol tako snažno da su se čaše na polici zatresle. — Papire kojima mom sinu na samrti otimaš ono što mu pripada? Upozoravala si me da se čuvam koristoljubivih žena, a jedina hijena u ovoj kući si ti!
Patricia je pokušala nešto izustiti, ali Carlos joj nije dopustio. Zaprijetio joj je da će, ako je ikada više vidi u blizini svoje obitelji, osobno predati te papire policiji i uništiti je u svakom društvenom krugu u Madridu. Prestravljena i razotkrivena, pobjegla je iz kuće.
Teško dišući, Carlos je izašao iz radne sobe i koračao hodnikom prema sinovljevoj sobi. Zastao je pred vratima. Kroz odškrinuta vrata čuo je tihi razgovor. — Znaš, i moj je tata puno radio — govorila je Lucía mekim glasom. — Ponekad mislimo da nas ne vole, ali oni samo ne znaju kako pokazati bol. Tvoj otac nosi istu tugu kao i ti. Samo je on skriva iza sastanaka, a ti iza tišine.
Hugo nije ništa odgovorio, ali je tiho zveckao žličicom po tanjuru.
Carlos je gurnuo vrata. Lucía se odmah ustala, spremna spakirati svoj kofer, ali Carlos je podigao ruku, zaustavljajući je. Oči su mu bile pune suza. Prišao je invalidskim kolicima i polako se spustio na koljena, prljajući svoje skupocjeno odijelo. Prvi put u devet godina, uzeo je Hugove krhke, blijede ruke u svoje.
— Oprosti mi — slomio se milijunaš, a glas mu je drhtao od potisnute agonije. — Oprosti mi što nisam bio ovdje. Što sam dopustio da se boriš sam.
Hugo ga je gledao u šoku. Jedna jedina suza kliznula mu je niz obraz dok je osjećao očev čvrsti, topli stisak, stisak koji je mislio da više nikada neće osjetiti.
Sljedećih četrnaest dana nisu donijeli smrt. Donijeli su borbu. Uz Lucíjinu strpljivu njegu i očevu neprestanu prisutnost, Hugo je počeo redovito jesti. Njegovo tijelo, koje se predalo apatiji, polako je počelo vraćati snagu. Dva mjeseca kasnije, bio je dovoljno snažan da ga liječnici ponovno stave na aktivnu listu za transplantaciju srca. Carlos Valcárcel možda je mogao kupiti cijele četvrti u Madridu, ali tek je te večeri, sjedeći uz sinovljev krevet i držeći ga za ruku, shvatio da je napokon počeo graditi ono jedino važno
