Ponovno sam pustila Mijinu glasovnu poruku.
„Ako saznaju što je bilo s petom trudnoćom, oboje ćemo imati ozbiljan problem.”
Sjedila sam na klupi ispred ginekološke ambulante.
Oko mene su prolazile žene s trudničkim knjižicama, muževi koji su nosili torbe i jedna djevojčica koja je majku vukla za rukav.
Sve je izgledalo obično.
Otvorila sam Mijin razgovor i napisala:
„Što se dogodilo s petom trudnoćom?”
Tri točkice pojavile su se gotovo odmah.
Zatim nestale.
Nakon nekoliko minuta stigao je odgovor.
„Nemoj o tome preko poruka. Doći ću k tebi.”
Pogledala sam riječi.
Zatim napisala:
„Nemoj dolaziti. Nisam kod kuće.”
Nije odgovorila.
Nekoliko trenutaka poslije Luka me ponovno nazvao.
Ovaj put nisam ni pogledala zaslon.
Prvo sam se vratila doktorici Heleni.
Pokazala sam joj Mijinu glasovnu poruku.
Slušala ju je bez prekidanja.
Kad je završila, odložila je mobitel na stol.
„Anja, ovo je ozbiljan razlog da se obratite policiji. Posebno zato što ste trudni i postoji mogućnost da vam je netko davao nepoznate tvari.”
Kimnula sam.
„Hoće li to naškoditi djetetu?”
„Ne možemo zaključiti što ste uzimali samo iz poruke. Napravit ćemo medicinsku procjenu prema vašim simptomima i svemu što znamo. A ono što je ostalo od pripravaka treba pravilno provjeriti.”
Pogledala sam je.
„Možete li pogledati i dokumentaciju od posljednjeg pobačaja?”
„Naravno. Imate pravo zatražiti svoju medicinsku dokumentaciju.”
Zatim je upitala gdje sam se tada liječila.
„U Zagrebu. Nakon što mi je pozlilo kod kuće, Luka me odvezao na hitni prijam.”
Helena je zapisala podatke.
„Što ste tada uzimali?”
„Samo terapiju koju su mi propisali. I čaj koji mi je Mia donosila.”
Liječnica je na trenutak zastala.
„Jeste li liječnicima rekli za taj čaj?”
Pokušala sam se sjetiti.
„Mislim da jesam. Ali nisam znala što je bilo u njemu.”
Položila je olovku.
„Onda je posebno važno dobiti sve ranije nalaze.”
Nisam se vratila kući sama.
Nazvala sam prijateljicu Ivku, koju poznajem još iz srednje škole.
Kad je čula što se dogodilo, nije me pitala jesam li sigurna da mi muž to ne bi napravio.
Samo je rekla:
„Gdje si? Doći ću po tebe.”
Pola sata poslije sjedila sam u njezinu automobilu.
Pokazala sam joj objavu.
Zatim fotografiju Luke i Mije u restoranu.
Ivka je dugo šutjela.
„Anja, sjećaš li se kad si nakon četvrtog gubitka završila u bolnici?”
Kimnula sam.
„Zvala si mene jer Luka nije odgovarao.”
„Znam.”
„Došla sam s posla i sjedila s tobom dok te nisu premjestili na odjel.”
Pogledala sam je.
„Sjećam se.”
Ivka je čvršće uhvatila volan.
„A on je bio na izletu s tvojom sestrom.”
Nisam odgovorila.
Nije bilo ničega što bih mogla reći.
Kad smo stigle pred moju zgradu, Lukin automobil već je bio parkiran.
Zaustavile smo se nekoliko mjesta dalje.
Ivka je pogledala prema ulazu.
„Hoćeš li gore?”
Dugo sam razmišljala.
U stanu su bile bočice koje mi je Mia donosila.
Ali tamo je bio i Luka.
A nisam znala je li vidio Mijine poruke niti što sada namjerava napraviti.
„Ne”, rekla sam.
„Dobro.”
„Najprije želim prijaviti što se dogodilo.”
Ivka je kimnula.
Otišle smo prema policijskoj postaji.
Nisam znala koliko će moja prijava značiti.
Imala sam objavu na internetu, glasovne poruke i sumnju.
Nisam imala liječnički nalaz koji bi dokazao da je netko izazvao pet spontanih pobačaja.
Ali više nisam željela čekati šesti da bih počela govoriti.
Policijskoj službenici ispričala sam sve što sam znala.
Nisam tvrdila da anonimna objava sama po sebi dokazuje tko ju je napisao.
Objasnila sam zašto mislim da je autor moj suprug.
Pokazala sam fotografije zaslona, poveznicu na objavu i Mijine poruke.
Zatim sam opisala bočice koje su ostale u mojem stanu.
Službenica je postavila nekoliko pitanja.
„Jeste li ih vi koristili?”
„Ponekad. Mia mi je govorila da su za oporavak i mučninu.”
„Znate li što se u njima nalazi?”
„Ne.”
„Je li vam ih liječnik preporučio?”
„Nije.”
Pogledala je moju trudničku knjižicu.
„Najvažnije je da ste sada pod liječničkim nadzorom. Prijavu ćemo evidentirati i dalje postupati prema utvrđenim okolnostima.”
Zatim me pitala osjećam li se sigurno vratiti kući.
Odmahnula sam glavom.
Advertiserments
„Ne želim se večeras suočiti sa suprugom.”
Dogovorile smo što trebam učiniti ako mi Luka ili Mia počnu prijetiti.
Odlučila sam prespavati kod Ivke.
Sljedećeg jutra, uz odgovarajuće postupanje i moj pristanak, organizirano je preuzimanje stvari koje su bile važne za provjeru.
Nisam sama otvarala bočice.
Nisam izlijevala sadržaj.
Nisam pokušavala kod kuće dokazivati što se u njima nalazi.
Kad sam ponovno ušla u stan, Luka je sjedio za kuhinjskim stolom.
Pred njim je bila šalica kave.
Pogledao je Ivku, zatim mene.
„Anja, što se događa?”
Nisam mu prišla.
„Došla sam po svoje stvari i medicinske pripravke koje mi je Mia donosila.”
Lice mu se promijenilo.
„Kakve pripravke?”
Pogledala sam ga.
„Znaš koje.”
Ustao je.
„Anja, ako je ovo zbog one glupe internetske objave…”
Zastao je.
Shvatio je da je izgovorio previše.
Nisam mu još rekla da sam objavu vidjela.
„Koje objave, Luka?”
Nije odgovorio.
U kuhinji je zavladala tišina.
Ivka je stajala pokraj mene.
Luka je nekoliko trenutaka gledao prema polici iznad hladnjaka.
Tamo je bila kutija s Mijinim bočicama.
„Anja, molim te, hajdemo razgovarati nasamo.”
„Ne želim.”
„Sedam godina smo u braku.”
„Znam.”
„Zar ćeš sada vjerovati nepoznatim ljudima na internetu umjesto meni?”
Pogledala sam ga.
„Jesi li ti napisao tu objavu?”
Nije odmah odgovorio.
„Na internetu svatko može napisati bilo što.”
„Luka, jesi li napisao da si na dan našeg vjenčanja spavao s Mijom?”
Spustio je pogled.
Srce mi je snažno lupalo.
„Jesi li?”
Naposljetku je rekao:
„Jesam.”
Morala sam se pridržati za naslon stolca.
Tada sam prvi put čula priznanje iz njegovih usta.
„Zašto?” upitala sam.
Luka je protrljao lice.
„Bio sam pijan.”
Gledala sam ga.
„Na našem vjenčanju?”
„Da.”
„I zato si otišao u krevet s mojom devetnaestogodišnjom sestrom?”
„Anja, to se dogodilo davno.”
Nisam mogla vjerovati.
„Davno?”
„Pogriješio sam. Poslije smo se nastavili viđati, ali…”
Zastao je.
Pogledala sam ga.
„Poslije ste se nastavili viđati?”
Nije odgovorio.
„Koliko dugo?”
Spustio je glavu.
„Godinama.”
Stisnula sam naslon stolca toliko snažno da su me zaboljeli prsti.
Sedam godina.
Pet izgubljenih trudnoća.
Mia koja me tješi.
Luka koji me grli kad plačem.
A njih dvoje godinama su se nalazili iza mojih leđa.
„Kada si saznao za lijekove?” upitala sam.
Luka se ukočio.
„Anja…”
„Kada?”
„Ne znam točno.”
„Poslije koje trudnoće?”
Dugo je šutio.
Zatim rekao:
„Nakon treće.”
Osjetila sam kako mi se koljena tresu.
„Nakon treće?”
Kimnuo je.
„Mia mi je rekla da ti je davala nešto za što je mislila da će spriječiti trudnoću da se nastavi.”
Nisam mogla govoriti.
„Rekla je da nije očekivala da će se dogoditi toliko puta.”
Pogledala sam ga.
„A ti?”
Luka je spustio oči.
„Posvađao sam se s njom.”
„I onda?”
„Rekla je da će prestati.”
„Ali nisam prestala gubiti trudnoće.”
Advertiserments
Nije odgovorio.
„Četvrti put bila sam u bolnici, a ti si bio s njom kod Plitvica.”
Luka je pogledao prema vratima.
„Anja, molim te…”
„Peti put sam te pitala zašto se stalno događa isto. Rekao si da me priroda kažnjava jer se previše brinem.”
Počela sam plakati.
„Znao si, Luka.”
Nije odgovorio.
„Znao si da možda netko namjerno ugrožava moje trudnoće. I šutio si.”
Luka je pokušao prići.
Ivka je napravila korak prema meni.
Podignula sam ruku.
„Nemoj.”
Luka se zaustavio.
„Nikada nisam želio da se djeci nešto dogodi.”
Pogledala sam ga.
„Ali nisi me upozorio.”
„Bojala se da ćeš je prijaviti.”
„A ti si se bojao čega?”
Dugo je šutio.
Zatim rekao:
„Da ćeš saznati za nas.”
Tada sam razumjela.
Nije me zaštitio jer bi istina o Mijinim postupcima otkrila i njegovu nevjeru.
Moje trudnoće bile su manje važne od njegove tajne.
Dok su se važne stvari iz stana evidentirale i preuzimale za daljnju provjeru, Luka je sjedio u dnevnoj sobi.
Nije pokušavao zaustaviti postupak.
Ali cijelo je vrijeme gledao prema kutiji s bočicama.
Pitala sam ga:
„Znaš li što je unutra?”
„Mia mi nikada nije rekla točno.”
„Ali znao si da joj ne smijem vjerovati.”
Nije odgovorio.
Uzela sam svoju trudničku dokumentaciju i nekoliko komada odjeće.
Kad sam krenula prema vratima, Luka me ponovno pozvao.
„Anja.”
Okrenula sam se.
„Molim te, nemoj mi uzeti dijete.”
Pogledala sam ga.
„Dijete nije stvar koju netko može uzeti. A ja sada pokušavam sačuvati trudnoću koju si ti godinama bio spreman ugroziti šutnjom.”
Zatvorila sam vrata.
Nisam se vratila.
Nakon nekoliko dana dobila sam dodatnu medicinsku dokumentaciju iz Zagreba.
Doktorica Helena pregledala ju je sa mnom.
Među nalazima iz razdoblja pete trudnoće nalazio se laboratorijski izvještaj koji nisam nikada vidjela.
U njemu je bila zabilježena izloženost tvari koja nije bila dio moje propisane terapije.
Uz nalaz je stajala preporuka daljnje provjere i razgovora o mogućem uzimanju lijekova ili pripravaka nepoznatog sastava.
Gledala sam papir.
„Zašto nisam znala za ovo?”
Helena je ostala oprezna.
„Treba provjeriti kako je tada provedeno obavještavanje i što je zapisano u medicinskoj dokumentaciji. Ali nalaz jest dio vašeg zdravstvenog kartona.”
„Luka je tada preuzeo moje otpusne papire.”
„Moguće je da je znao za dio podataka, ali to samo po sebi ne dokazuje što vam je rekao.”
Kimnula sam.
Nisam željela novu pretpostavku predstavljati kao činjenicu.
Ali liječnica je nastavila:
„Važno je da ovo zajedno s ostalim podacima pregledaju odgovarajući stručnjaci. Sama prisutnost neke tvari ne može automatski dokazati uzrok svakog gubitka trudnoće.”
Pogledala sam nalaz.
„Ali znači da sam barem jednom bila izložena nečemu što nisam znala da uzimam.”
„To je ozbiljna mogućnost koju treba razjasniti.”
Nedugo zatim stigao je nalaz provjere sadržaja bočica koje su ostale u mojem stanu.
Sadržavale su sastojke koji nisu odgovarali onome što je Mia tvrdila da se u njima nalazi.
Među njima je utvrđena i farmakološki djelatna tvar koju mi liječnici nisu propisali i čija je primjena u trudnoći mogla predstavljati ozbiljan rizik.
Helena mi je pažljivo objasnila što se može zaključiti.
„Znamo što je pronađeno u ovim bočicama. Znamo da ste opisali njihovu raniju uporabu. Ali ne možemo samo iz današnjeg nalaza rekonstruirati točan sastav svega što ste konzumirali prije nekoliko godina.”
Pogledala sam je.
„Znači, ne možete dokazati da je svih pet pobačaja izazvala Mia?”
„Medicinski ne možemo tako jednostavno potvrditi uzrok svakoga od njih. Ali postoji razlog za ozbiljnu istragu mogućeg namjernog davanja tvari bez vašega pristanka.”
Dugo sam šutjela.
Željela sam jedan jasan odgovor.
Željela sam da mi netko pokaže papir na kojem će pisati zašto sam pet puta izgubila dijete.
Ali život nije funkcionirao tako.
Tih dana nisam mogla spavati.
Ivka je često ostajala uz mene.
Ujutro bi mi pripremila doručak.
Advertiserments
Kad bih zaplakala, nije me tjerala da odmah prestanem.
Jednom sam joj rekla:
„Znaš što me najviše boli?”
Sjela je pokraj mene.
„Što?”
„Sjećam se Mije kad je imala dvanaest godina. Spavala je sa mnom jer se bojala da će se nešto dogoditi i meni nakon roditeljske nesreće.”
Ivka je šutjela.
„Svaku večer pitala me hoću li je ikada ostaviti.”
Obrisala sam oči.
„Obećala sam da neću.”
Ivka mi je pružila maramicu.
„Ti si svoje obećanje održala.”
Pogledala sam je.
„A onda se ona godinama vraćala u moj stan, gledala me kako plačem za izgubljenom djecom i donosila mi nove pripravke.”
Nisam mogla završiti rečenicu.
Ivka me zagrlila.
Krešimir me nazvao sljedećeg tjedna.
Mijin suprug.
Nikada nismo bili posebno bliski, ali činilo mi se da je pristojan čovjek.
Radio je mnogo, uglavnom u radionici, i vikendom obnavljao staru kuću koju su on i Mia kupili.
„Anja, oprosti što te zovem”, rekao je.
„Izvoli.”
„Vidio sam objave.”
Zatvorila sam oči.
„Žao mi je.”
„Nemaš mi se zašto ispričavati.”
Dugo je šutio.
Zatim rekao:
„Pitao sam Miju je li sve istina.”
Nisam odgovorila.
„Prvo mi je rekla da je Luka davno bio zaljubljen u nju. Onda je rekla da su imali odnos prije nego što sam je upoznao.”
„I?”
Krešimir je duboko udahnuo.
„Priznala je da su se povremeno viđali i dok smo mi bili zajedno.”
Pogledala sam kroz prozor.
„Žao mi je, Krešimire.”
„Nije tvoja krivnja.”
Zastao je.
„Ali postoji nešto što bi trebala znati.”
Mia mu je, nakon što su se posvađali zbog objava, poslala niz poruka.
Sama ih je napisala njegovu telefonu.
Krešimir je sačuvao poruke i ponudio ih nadležnima u sklopu provjere.
Jednu mi je, uz dopuštenje i savjet da je ne širim javno, pročitao.
„Luka je rekao da će me izabrati kad Anja konačno shvati da ne može zadržati trudnoću. Čekala sam ga godinama.”
Osjetila sam mučninu.
Krešimir je nastavio:
„Zatim mi je napisala da se udala za mene jer joj je Luka rekao da više ne želi njihov odnos.”
Nisam mogla govoriti.
„A prije nekoliko dana ponovno mu se javila i pitala bi li otišao s njom.”
Sjetila sam se anonimne objave.
Luka je napisao da ga je šogorica pitala želi li pobjeći.
Tada je govorio o tome kao o gotovo smiješnoj neugodnosti.
Sada sam razumjela što je stajalo iza toga.
Mia je čekala da Luka napusti mene.
Kad je shvatila da neće, udala se za drugoga.
A čim je čula da sam ponovno trudna, pokušala se vratiti čovjeku zbog kojeg je godinama uništavala naš odnos.
„Krešimire”, rekla sam, „što ćeš sada?”
Dugo je šutio.
„Ne znam još sve. Ali ne mogu ostati u braku u kojem sam očito bio nečija zamjena.”
„Razumijem.”
„Anja, ona mi je rekla da si joj cijeloga života davala sve.”
Zatvorila sam oči.
„Jesam što sam mogla.”
„I onda je rekla da je upravo to mrzila.”
Pogledala sam mobitel.
„Što?”
„Rekla je da se uz tebe uvijek osjećala kao dijete kojem se nešto poklanja. Da su se svi divili tvojoj požrtvovnosti i da je ona željela jednom imati nešto što ti nemaš.”
Dugo sam šutjela.
„Mogla mi je reći da se tako osjeća.”
„Znam.”
„Mogla je otići, prestati razgovarati sa mnom, izgraditi svoj život.”
Krešimir nije odgovorio.
„Nije morala dirati moje trudnoće.”
Nakon toga više nisam pokušavala razgovarati s Mijom nasamo.
Njezine poruke i glasovne snimke bile su dio prijave.
Nadležne osobe provjeravale su njihovu vjerodostojnost i uspoređivale ih s medicinskom dokumentacijom.
Luka je također morao objasniti što je znao i kada je to saznao.
Tijekom postupka utvrđivala se komunikacija između njega i Mije, kao i okolnosti pod kojima sam dobivala pripravke.
Nisam dobila pristup svim njihovim privatnim razgovorima.
Ali ono što je postalo važno za predmet postupno je izlazilo na vidjelo.
Postojale su poruke u kojima Mia govori Luki da mi je ponovno dala nešto što nisam znala prepoznati.
Postojala je i njegova poruka nakon četvrte izgubljene trudnoće:
„Prestani. Ovo je već otišlo predaleko.”
Mia mu je odgovorila:
Advertiserments
„Rekao si da ćeš je ostaviti ako ne bude imala dijete.”
Kad sam doznala za taj razgovor, dugo sam sjedila nepomično.
Nije to bio samo Mijin plan.
Luka je godinama održavao njezinu nadu da će napustiti mene.
A kada je shvatio što radi, nije me upozorio.
U međuvremenu moja je trudnoća napredovala.
Svaki pregled bio mi je naporan.
Prije ulaska u ordinaciju ruke bi mi se počele tresti.
Na ultrazvuku bih promatrala liječničino lice, tražeći znak da nešto nije u redu.
Helena je to primijetila.
Jednom je rekla:
„Anja, vidim koliko vas je strah.”
Kimnula sam.
„Svaki put očekujem da ćete mi reći da nema otkucaja srca.”
Nije mi obećala da će sve biti savršeno.
Samo je nastavila pregled.
Pokazala mi djetetovo srce.
Pokrete.
Rast.
Zatim rekla:
„Danas imamo nalaz koji je u skladu s urednim razvojem za ovu fazu trudnoće.”
Počela sam plakati.
Nije me požurivala.
Luka mi je tada poslao dugu poruku.
„Anja, znam da si pročitala sve. Ali moraš razumjeti da se nisam znao izvući iz odnosa s Mijom.”
Nisam odgovorila.
Nastavio je:
„Bila je uporna. Prijetila je da će ti sve reći ako je ostavim.”
Zatim:
„Nisam znao da će napraviti toliko zla.”
Posljednja poruka glasila je:
„Molim te, nemoj zbog svega ovoga ostaviti mene. Naše dijete treba oba roditelja.”
Dugo sam gledala te riječi.
Zatim sam napisala:
„Kad sam izgubila prvo dijete, držao si me za ruku. Kad sam izgubila drugo, rekao si da će nam sljedeći put uspjeti. Nakon trećeg znao si da mi Mia možda namjerno daje lijekove, a ipak si nastavio šutjeti.”
Zastala sam.
Zatim dodala:
„Nisam ja ta koja je napustila našu obitelj.”
Poslala sam poruku.
Nisam više čekala njegov odgovor.
Nekoliko dana poslije Luka je zatražio sastanak.
Pristala sam razgovarati samo u uredu svoje odvjetnice.
Zvala se Petra Novak.
Kad je Luka ušao, izgledao je kao da nije spavao.
Sjeo je nasuprot meni.
Nekoliko trenutaka gledao je prema mojem trbuhu.
„Kako je beba?”
„Pod liječničkim nadzorom je. Trenutačni nalazi su dobri.”
Odahnuo je.
Zatim tiho rekao:
„Hvala Bogu.”
Pogledala sam ga.
„Luka, reci mi nešto.”
„Što?”
„Kad si na internetu napisao da bih za tebe umrla, jesi li stvarno vjerovao u to?”
Spustio je pogled.
„Bio sam glup.”
„Nisi odgovorio.”
Dugo je šutio.
Zatim kimnuo.
„Da. Vjerovao sam da me nikada nećeš ostaviti.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
„Znači, mislio si da možeš napraviti bilo što jer te volim?”
Nije odgovorio.
„Zašto si uopće napisao tu objavu?” upitala sam.
Luka je protrljao čelo.
„Bilo mi je teško. Nisam mogao nikome reći što se dogodilo.”
„Pa si to ispričao nepoznatim ljudima.”
„Mislio sam da ću ostati anoniman.”
„I pisao si kao da je sve prošlost.”
Spustio je pogled.
„Htio sam da mi netko kaže da sam već dovoljno platio.”
Pogledala sam ga.
„Čime?”
Nije odgovorio.
„Jesi li ti gubio trudnoće?”
„Ne.”
„Jesi li ti prolazio pretrage nakon svakoga gubitka?”
„Ne.”
„Jesi li ti morao slušati svoju majku kako te optužuje za promiskuitet?”
Zatvorio je oči.
„Ne.”
„Onda čime si platio, Luka?”
Dugo je šutio.
„Krivnjom.”
Gledala sam ga.
„A ja sam platila pet trudnoća i sedam godina života u laži.”
Odvjetnica je mirno čekala.
Nisam željela beskrajnu svađu.
Imala sam jedno pitanje na koje još nisam dobila jasan odgovor.
Advertiserments
„Što se dogodilo s petom trudnoćom?”
Luka je naglo podignuo pogled.
„Zašto?”
„Zato što je Mia rekla da ćete oboje imati problem ako ljudi saznaju.”
Dugo je šutio.
Zatim rekao:
„Nakon što si završila u bolnici, dobili smo dodatni nalaz.”
„Kakav?”
„Liječnici su pronašli tragove nečega što nisi trebala uzimati.”
„Znam.”
Luka je problijedio.
„Znaš?”
„Zatražila sam svoju dokumentaciju.”
Spustio je glavu.
„Mia se uspaničila kad sam joj rekao.”
„Što si napravio?”
„Govorio sam joj da prestane dolaziti k nama.”
„A meni?”
Nije odgovorio.
„Zašto meni nisi pokazao nalaz?”
Luka je dugo gledao u stol.
„Jer bi odmah pitala odakle je to došlo.”
„I onda?”
„I onda bi sve saznala.”
Položila sam ruku na trbuh.
„Luka, znaš li što je najgore?”
Nije odgovorio.
„Godinama sam mislila da moje tijelo izdaje djecu koju toliko želim. Svaki put sam se pitala što sam pogrešno napravila.”
Suze su mi krenule niz lice.
„Prestala sam piti kavu. Prestala sam putovati. Bojala sam se podignuti vrećicu iz trgovine. Brojala sam svaki korak.”
Luka je spustio glavu.
„Anja…”
„A ti si znao da postoji nešto mnogo ozbiljnije što treba provjeriti.”
Nije odgovorio.
„Mogao si me odvesti liječniku i reći istinu. Mogao si upozoriti da mi nitko ne daje nepoznate pripravke. Mogao si barem prestati lagati.”
Luka je počeo plakati.
Prije nekoliko godina možda bih ga zagrlila.
Ovoga puta nisam.
Iz torbe sam izvadila pripremljene dokumente.
Položila ih pred sebe.
„Pokrenula sam razvod.”
Luka je podignuo glavu.
„Anja, molim te.”
„Odluku sam donijela.”
„Sedam godina smo zajedno.”
„Znam.”
„Imamo dijete na putu.”
„Znam.”
„Zar ćeš ga odgajati bez oca?”
Pogledala sam ga.
„O njegovim pravima i obvezama prema djetetu razgovarat će se na odgovarajući način. Ali ja više neću biti tvoja supruga.”
Luka je pokušao primaknuti stolac.
Zastao je kad je odvjetnica rekla:
„Molim vas da ostanemo pri dogovorenom načinu razgovora.”
Sjeo je natrag.
Dugo je gledao dokumente.
Zatim upitao:
„Hoćeš li mi ikada oprostiti?”
Nisam odgovorila odmah.
„Ne znam. Ali čak i ako jednog dana oprostim, to ne znači da ću se vratiti.”
Mia me pokušala nazvati nekoliko puta.
Nisam se javljala.
Naposljetku mi je poslala poruku:
„Anja, nikada nisam mislila da ćeš izgubiti svih pet.”
Dugo sam gledala zaslon.
Zatim je stigla druga.
„Prvi put sam bila ljuta jer sam vidjela kako te Luka grli i govori da te voli. Htjela sam da se posvađate. Poslije više nisam znala kako prestati.”
Treća poruka bila je još gora.
„Kad je rekao da će te ostaviti ako više ne budeš mogla imati djece, povjerovala sam mu.”
Odložila sam telefon.
Sjećala sam se djevojčice koja me pitala zašto sam tako dobra prema njoj.
Djevojčice koja je obećala da će se jednoga dana brinuti za mene.
Sada je ta ista osoba govorila o mojim izgubljenim trudnoćama kao o pokušajima da rastavi brak.
Nisam joj odgovorila.
Poruke sam sačuvala i predala svojoj odvjetnici kako bi ih, prema potrebi, proslijedila nadležnima.
Krešimir je u međuvremenu napustio zajednički stan.
Nije odmah pokrenuo razvod.
Najprije je pokušao razgovarati s Mijom.
Želio je znati koliko dugo je bila s Lukom i je li se za njega udala samo zato što ju je Luka odbio.
Prema onome što mi je kasnije rekao, Mia je priznala da je cijelo vrijeme čekala da se Luka predomisli.
Krešimir je tada odlučio prekinuti brak.
Nije javno objavljivao njihove poruke.
Nije organizirao osvetu.
Samo je rekao:
„Ne mogu živjeti s osobom koja se udala za mene dok je planirala pobjeći s drugim muškarcem.”
Bilo mi ga je žao.
Advertiserments
Nije on bio odgovoran za ono što se događalo između Luke i Mije prije njihova vjenčanja.
Ali i on je postao dio posljedica njihovih odluka.
Istraga o mogućem namjernom davanju lijekova trajala je dugo.
Provjeravane su poruke, medicinski nalazi, okolnosti nabave pripravaka i Mijina uloga tijekom mojih ranijih trudnoća.
Nisam dobivala svaku pojedinost.
Nisam ni tražila.
Važno mi je bilo da se činjenice provjere.
Utvrđeno je da mi je Mia u više navrata davala pripravke bez istinitih informacija o njihovu sadržaju.
Postojale su poruke u kojima je opisivala što je radila i što je očekivala da će se dogoditi.
Lukina saznanja također su bila predmet postupka.
Nije bilo moguće medicinski dokazati da je svaka od mojih pet izgubljenih trudnoća nastala isključivo zbog tih tvari.
Ali nije više bilo dvojbe da je Mia namjerno pokušavala utjecati na moje trudnoće bez mojega znanja i pristanka.
To je bila istina koju sam trebala znati mnogo ranije.
Kad je Ljubica saznala za postupak, nazvala me.
Nisam očekivala taj poziv.
Javila sam se nakon nekoliko zvona.
„Anja?”
„Dobar dan.”
Dugo je šutjela.
Zatim upitala:
„Je li istina ono što govore o Miji?”
Pogledala sam kroz prozor.
„O tome se vodi postupak.”
„A Luka?”
„I on je morao objasniti što je znao.”
Ljubica je teško uzdahnula.
„Moj sin nikada ne bi namjerno ozlijedio svoje dijete.”
Zatvorila sam oči.
„Ljubice, rekao je da je znao za Mijine postupke i da nije upozorio mene ni liječnike.”
Nije odgovorila.
Zatim je tiho rekla:
„Nisam znala.”
„Ni ja nisam.”
Nastala je duga tišina.
Ljubica je počela plakati.
„Anja, ja sam ti govorila grozne stvari.”
Pogledala sam trbuh.
„Jeste.”
„Mislila sam da…”
Zastala je.
„Nisam ni znala što mislim. Samo sam bila ljuta što nemamo unuka.”
Nisam odgovorila.
„Oprosti.”
Dugo sam šutjela.
„Najviše me boljelo što ste me optuživali da sam imala druge muškarce prije braka.”
Ljubica je zaplakala još jače.
„Znam.”
„A vaš sin me varao s mojom sestrom od dana našeg vjenčanja.”
Nije odgovorila.
„Dok sam ja pokušavala sačuvati trudnoće, vi ste me sramotili pred rodbinom.”
Ljubica je tiho rekla:
„Sramim se toga.”
Nisam joj rekla da je sve u redu.
Nije bilo.
Ali prvi put je priznala što je napravila bez objašnjavanja zašto sam ja možda zaslužila njezine riječi.
U sedmom mjesecu trudnoće preselila sam se u manji stan blizu Ivkina.
Nisam željela živjeti u kući koju smo Luka i ja dijelili.
Svaki predmet ondje podsjećao me na godine laži.
Kuhinjski stol za kojim smo birali dječja imena.
Kauč na kojem me tješio nakon gubitaka.
Policu na kojoj su stajale bočice koje je Mia donosila.
U novom stanu bilo je malo stvari.
Jedan krevet.
Stol.
Ormar.
Dječji krevetić koji mi je Ivka pomogla sastaviti.
Kad smo završile, sjela sam na pod.
Ivka me pogledala.
„Umorna si?”
Kimnula sam.
Zatim stavila ruku na trbuh.
Dijete se pomaknulo.
Ivka se nasmiješila.
„Opet se javlja?”
„Da.”
Položila sam dlan na mjesto gdje sam osjetila pokret.
Prvi put nakon mnogo tjedana nisam pomislila na Luku ni Miju.
Samo na dijete.
U osmom mjesecu dobila sam nalaz koji je pokazivao da se trudnoća i dalje razvija bez većih problema.
Helena mi je rekla da nastavimo redovito praćenje i da se javim ako primijetim bilo kakvu promjenu.
Kimnula sam.
Advertiserments
„Doktorice, smijem li vas nešto pitati?”
„Naravno.”
„Hoću li ikada prestati misliti da će se nešto strašno dogoditi?”
Pogledala me.
„Nakon svega što ste prošli, razumljivo je da ste u strahu. Bilo bi dobro da uz medicinsko praćenje imate i stručnu psihološku podršku.”
Već sam počela razgovarati s psihologinjom.
Nije mogla vratiti izgubljene trudnoće.
Nije mogla promijeniti ono što su Luka i Mia napravili.
Ali pomagala mi je da sadašnju trudnoću ne proživim samo kao čekanje sljedeće tragedije.
Jedne večeri Luka mi je poslao fotografiju.
Na njoj je bio mali bijeli krevetić.
Ispod je napisao:
„Kupio sam ga prije nekoliko mjeseci. Mislio sam da ćemo ga zajedno sastavljati.”
Dugo sam gledala fotografiju.
Sjećala sam se dana kad mi je rekao da se boji ponovno uređivati dječju sobu.
Rekao je:
„Pričekajmo da budemo sigurni.”
Tada sam mislila da me štiti od novog razočaranja.
Sada nisam znala što je stvarno osjećao.
Odgovorila sam:
„Dijete već ima krevetić. O njegovim potrebama i tvojim obvezama razgovarat ćemo kroz dogovorene postupke.”
Nije odgovorio.
Naša kći rodila se krajem proljeća.
Nazvala sam je Dora.
Porod nije bio lak.
Bojala sam se svakoga neobičnog zvuka i svake promjene na monitoru.
Ali liječnici su bili uz mene.
Kad sam napokon čula njezin plač, nisam odmah mogla povjerovati.
Pogledala sam medicinsku sestru.
„Je li dobro?”
Nasmiješila se.
„Dobro je. Upravo je rođena.”
Zatim su mi je položili na prsa.
Bila je topla.
Mala.
Imala je tamnu kosu i čvrsto stisnute šake.
Pogledala sam je.
„Dora”, prošaptala sam.
Otvorila je usta i ponovno zaplakala.
Počela sam plakati s njom.
Ivka je došla u bolnicu sljedećega dana.
Kad je ugledala Doru, odmah je zaplakala.
„Anja, pogledaj je.”
Nasmiješila sam se.
„Gledam je već cijelu noć.”
Ivka je sjela pokraj kreveta.
Dugo je promatrala djevojčicu.
Zatim rekla:
„Toliko si je čekala.”
Pogledala sam Doru.
Nisam željela da jednog dana sazna kako je njezino rođenje bilo povezano s tolikom boli.
Ali nisam je namjeravala ni odgajati u laži.
Jednoga dana, kada bude dovoljno velika, znat će da sam je željela prije nego što se rodila.
Da sam je čekala kroz šest trudnoća.
I da njezin život nije dokaz nečije pobjede.
Samo njezin život.
Luka je dobio informacije o rođenju djeteta na primjeren način.
Bio je Dorin biološki otac i o njegovim pravima i obvezama trebalo je odlučivati odgovorno, ne prema tome koliko sam bila povrijeđena.
Ali nisam pristala da se samo pojavi u mojoj sobi i očekuje da ga zagrlim.
Dogovore o kontaktu i skrbi uređivali smo uz stručnu pomoć, uzimajući u obzir okolnosti cijelog slučaja.
Nisam željela da Dora bude kažnjena zbog njegovih postupaka.
Ali nisam željela ni da se njezina sigurnost podredi njegovoj želji da sve izgleda kao prije.
Mia nije došla u bolnicu.
Nije joj bilo dopušteno jednostavno ući u moj život kao da se ništa nije dogodilo.
Njezin brak s Krešimirom završio je razvodom.
Postupci povezani s namjernim davanjem pripravaka nastavili su se, a ona je morala odgovarati na ozbiljne optužbe potkrijepljene porukama, medicinskom dokumentacijom i drugim prikupljenim dokazima.
Luka je također bio suočen s posljedicama svoje šutnje i postupaka koji su se provjeravali.
Nisu svi postupci završili do Dorina rođenja.
Ali više nisu mogli izbrisati ono što su napisali ili govoriti da su sve izmislili nepoznati ljudi na internetu.
Mia mi je nekoliko mjeseci nakon poroda poslala pismo.
Nisam ga odmah otvorila.
Stajalo je u ladici gotovo tjedan dana.
Kad sam ga napokon pročitala, rukopis mi je bio toliko poznat da sam na trenutak zaboravila sve što se dogodilo.
Bila su to ista okrugla slova kojima mi je kao djevojčica pisala poruke za rođendan.
Na početku je stajalo:
„Anja, znam da nemaš razloga oprostiti mi.”
Zatim je napisala da se godinama osjećala kao da živi u mojoj sjeni.
Da su ljudi stalno govorili koliko sam se žrtvovala za nju.
Da je mrzila što joj je svaki uspjeh izgledao kao nešto što je postigla zahvaljujući meni.
I da je željela da Luka jednom izabere nju.
Na kraju je napisala:
„Kad sam shvatila što sam napravila, bilo je prekasno.”
Advertiserments
Dugo sam gledala posljednju rečenicu.
Zatim sam presavila pismo.
Nisam odgovorila.
Jednoga dana Dora je spavala u krevetiću, a ja sam sortirala stare fotografije.
Pronašla sam sliku snimljenu nekoliko godina nakon smrti roditelja.
Mia i ja sjedile smo na kuhinjskom podu.
Ispred nas zdjela tjestenine.
Ona se smijala.
Ja sam joj vezala kosu.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Moja najbolja sestra.”
Sjetila sam se svih godina kad sam se bojala da joj nešto nedostaje.
Školskih izleta koje sam platila dodatnim smjenama.
Zimskih jakni koje sam kupovala na sniženjima.
Večeri kad smo zajedno učile matematiku.
Nikada nisam očekivala da će mi to vratiti.
Nisam je odgajala kako bih jednog dana dobila zahvalnost.
Radila sam ono što sam mislila da roditelji žele za nas dvije.
Ali ona je moje postupke godinama doživljavala kao teret.
I umjesto da mi to kaže, odlučila je uzeti ono što je vjerovala da meni pripada.
Posljednji razgovor s Lukom dogodio se nakon što je razvod pravomoćno završen.
Sastali smo se zbog dogovora koji se odnosio na Doru.
Bio je mirniji nego prije.
Nije više govorio da sam ga dužna voljeti.
Kad smo završili razgovor o djetetu, ostao je sjediti.
„Anja, mogu li te nešto pitati?”
„Možeš.”
„Jesi li ikada bila sretna sa mnom?”
Dugo sam ga gledala.
„Jesam.”
Spustio je pogled.
„Stvarno?”
„Da. Zato me sve ovo toliko boli.”
Nije odgovorio.
„Vjerovala sam ti. Kad mi je tvoja majka govorila grozne stvari, ti si me branio. Mislila sam da sam sigurna s tobom.”
Luka je počeo plakati.
„Žao mi je.”
Pogledala sam ga.
„Znam da ti je žao što je istina izašla na vidjelo. Nadam se da ćeš jednog dana razumjeti i zbog čega si mi toliko naudio.”
Zatim sam ustala.
Nisam čekala da mi obeća kako će se promijeniti.
Dora je napunila godinu dana u svibnju sljedeće godine.
Nismo organizirali veliku proslavu.
Ivka je donijela tortu.
Njezina majka pripremila je nekoliko malih sendviča.
Na stolu je bila jedna svjećica.
Dora ju je gledala kao najzanimljiviju stvar na svijetu.
Kad smo zapjevale rođendansku pjesmu, počela se smijati.
Pokušala je uhvatiti tortu objema rukama.
Ivka se nasmijala.
„Anja, drži je!”
Uzela sam je u naručje.
Dora se još uvijek smijala.
Pogledala sam njezino lice.
Toliko sam puta zamišljala ovaj trenutak da mi se činio gotovo nestvarnim.
Jedan običan rođendan.
Jedno dijete.
Mala torta.
Ljudi kojima vjerujem.
Kad su gosti otišli, oprala sam tanjure i spremila ostatak torte u hladnjak.
Dora je sjedila na tepihu i slagala drvene kocke.
Mobitel mi je zasvijetlio.
Obavijest o još jednom koraku u postupku koji se odnosio na Miju.
Nisam je odmah otvorila.
Prvo sam sjela pokraj Dore.
Dodala mi je žutu kocku.
„Mama.”
Pogledala sam je.
Prvi put izgovorila je tu riječ jasno, gledajući ravno u mene.
„Mama.”
Suze su mi krenule niz lice.
Uzela sam kocku iz njezine ruke.
„Da, ljubavi. Tu sam.”
Dora se nasmiješila i pružila mi još jednu.
Nisam mislila da će ta riječ izbrisati ono što se dogodilo.
Nije mogla vratiti pet trudnoća.
Nije mogla promijeniti moju sestru.
Nije mogla učiniti da sedam godina laži postanu istina.
Ali više nisam živjela čekajući da Luka ili Mia objasne zašto su mi to napravili.
Imala sam svoj dom.
Dijete koje sam željela.
I ljude koji su ostali uz mene kada mi je bilo najteže.
Dora je srušila toranj od kocaka i glasno se nasmijala.
Počela sam ga ponovno slagati.
Ovoga puta nisam brojala sve ono što sam izgubila.
Brojala sam kocke koje mi je dodavala, jednu po jednu, dok je sjedila sasvim blizu mene.
