Ona je nekad bila ime koje je punilo stupce stranica crnih hronika u novinama, a proglašavali su je i “najopasnijom maloljetnicom u zemlji”. Danas 23-godišnja Svjetlana Ceca Žunić, rođena Zeničanka, nastanjena u Doboju, uzorna je studentica i djevojka poput tolikih ostalih…
Problematični period života je ostavila davno iza sebe, no još uvijek nosi traume zbog kojih, kako nam kaže, može zaplakati kad se svega sjeti. U ekskluzivnoj ispovijesti ispričala je sve šta se događalo…
No, krenimo redom. Prvi ozbiljniji incident ova djevojka, koja je, kao i brojni njeni vršnjaci, očito žrtva traumatičnih događaja koji su se zbivali u Bosni i Hercegovini devedesetih, napravila je 2009. godine kada je isključena iz Ugostiteljske škole u Doboju zbog toga što je u tu obrazovnu ustanovu donijela pištolj kojim je navodno željela ubiti momka.
Mnogo veći incident sa organima reda imala je nešto kasnije kada su je službenici kriminalističke policije u Doboju zatekli pored automobila vlasnika jednog od krim inspektora CJB Doboj, a pod koji je namjeravala postaviti eksplozivnu napravu, kumulativnu minu namijenjenu za uništavanje oklopnih borbenih vozila.
MAJKA UMRLA, OTAC NEPOKRETAN
U tadašnjim izvještajima medija pisalo se da je to bilo samo jedno od desetak krivičnih djela koje je napravila Žunićeva. Njezine komšije u Porječju, pod uslovom zadržavanja diskrecije, pričale su da je ona bježala od kuće, bombom napadala i svoju tetku Božicu, da je uzela automobil svoga oca Nedjeljka, razbila ga u saobraćajnoj nezgodi i potom zapalila.
Lako je osuditi druge, ali treba kazati da je Svjetlana, koje je promijenila ime iz Aldina, odrastala u društvu zahvaćenom nacionalističkim ludilom. Majka Ćebira joj je umrla, otac Nedjeljko je ostao nepokretan. Psiha krhkog mladog bića sve je to teško podnosila…
Nakon što je lišena slobode i nakon što su obavljene procedure u Centru za socijalni rad, tinejdžerka je predana u nadležnost Osnovnog suda za maloljetne u Doboju koji joj je izrekao mjeru upućivanja u Vaspitno-popravni dom u trajanju od najmanje jedne, a najviše pet godina.
Krajem trećeg mjeseca, još uvijek kao maloljetnica, poslana je u KPZ “Kula” u Istočnom Sarajevu na izdržavanje spomenute vaspitne mjere.
Tada je počeo period kojeg se Žunić ne prisjeća rado.
IZA REŠETAKA
Ja sam bila osuđena na vaspitnu mjeru upućivanja u vaspitno popravni dom. Međutim, kad je došlo vrijeme za izvršenje mjere upućivanja dom, ta mjera je postojala u zakonu, ali ne i u stvarnom životu, tako da kada sam došla 18. marta 2010. godine u KPZ `Kula` u Istočnom Sarajevu oni su bili zatečeni presudom jer oni u sklopu svog zatvora za žene nisu imali izgrađen dio za ženska malodobna lica. Tako da 10 dana nisu znali šta će sa mnom pa sam bila tih 10-tak dana u ćeliji predviđenoj za pritvor, jedinoj takvoj koju su imali u objektu – ispričala nam je Žunić.
Nakon što je prošlo deset dana, Svjetlanu su, rasporedili u ćelije ravnopravno sa ženama koje su se tu našle na izdržavanju dugogodišnjih kazni zatvora i do 17 godina, uključujući monstruozna ubistva.
Nalazila se u ćeliji sa ženom koja je u Njemačkoj zbog ubistva državljanina ove zemlje osuđena na doživotni zatvor, bilo je tu i žena koje su služile kaznu i za druga teška krivična djela, ali, kako nam je Žunić ispričala, sa zatvorenicama tokom svog boravka iza rešetaka nije imala problema.
– Uslovi su bili veoma loši, a prema meni su se odnosili kao i prema ostalim osuđenicama iako sam bila najmlađa i zapravo sam trebala biti u domu za maloljetnike, a ne u pravom zatvoru. Stanje se pogoršalo kada je došlo ljeto. Prozori su bili zakovani pri ekstremno visokim temperaturama, a nismo smjele koristiti ni ventilator. Meni nisu dozvoljavali korišćenje vanzavodskih pogodnosti, na šta sam po pravilniku doma imala pravo. Problem je bio dobiti i dopuštenje za odlazak na preglede kod doktora, koji su plaćani iz “svog džepa.”
Žunić je, nakon pomilovanja vlasti Republike Srpske, izašla iz zatvora nakon godinu dana, u trećem mjesecu 2011. godine, a na pitanje zašto sada, nakon tri godine želi svoju priču podijeliti s javnošću, kaže da su traume od boravka iza rešetaka ostale i da želi uputiti poruku da to nije pravi način resocijalizacije maloljetnih prestupnika.
– Danas živim drugi život, ali posljedice su ostale. I sada bih mogla zaplakati kada se svega sjetim.
