Ostaje nada običnih ljudi da će jednog dana sve biti bolje nego što je bilo u prošlosti, nego što je sada. Zilka Šećić živi sama u kući na kojoj se još vide tragovi rata. Djeca su negdje “na strani”, ali Zilka voli svoju Srebrenicu. “Nema našeg svijeta, ali živi se nekako,” kaže ova krepka starica. U mjesnoj zajednici Potočari, mahala Pećište, više je devastiranih nego obnovljenih kuća. Samo članovi tri domaćinstva žive ovdje, ostali su širom Bosne i Hercegovine i svijeta.
Bekto Memić sa petogodišnjim sinom Benjaminom vraća se sa posla na njivi. Bekto je preživio put smrti, a u Srebrenicu se vratio 2007. godine. “Neko iznad nas je odlučivao o povratku i nije sve bilo kako treba. Popravili su mi samo prizemlje porodične kuće, a valja živjeti bez stalnog posla. Evo, dženaza je prošla, a Srebrenica, ovo naroda što ima, mora dalje da živi. Vjerujem da ovdje neće ostati pustoš”, kaže Bekto Memić. Njegova majka Hanifa poginula je 1992, a otac Hajrudin ubijen je 1995. godie, nakon pada Srebrenice.
Oglasna tabla suživota
Suživot, pomirenje, kajanje i oproštaj, riječi su koje najčešće prate poslijeratno vrijeme u Srebrenici. I pored svih pomoći, donacija i “ulaganja”, opšti problem je zaposlenje za većinu današnjih stanovnika Srebrenice i okoline. A danas ovdje živi jedva trećina od predratnog broja stanovnika. Nekada privredno na zavidnom nivou, ova općina danas ima samo razrušene hale nekadašnjih fabrika, neuspjele privatizacije i propala ulaganja.
Očit primjer je nekada čuvena Banja Guber, koja je danas zapuštena uprkos pompeznim najavama i megalomanskim turističkim i građevinskim “poduhvatima”. Put do banje jedva je prohodan, a izvori ljekovite vode privremeno su pomjereni dok se ne izgrade hoteli i restorani. Sve stoji, ali mještani i putnici namjernici posjećuju banju. Tradicija je to od davnina.
Neka bude mir i neka bude posla
Mehmedalija Ćatić rodom je iz okoline Srebrenice. Danas živi u Sarajevu. Učesnik je rata i preživio je marš smrti. Ranjavan je u proboju obruča oko Srebrenice, a u rodni kraj dolazi kad god može. „Jedanaestog jula ovdje svi moramo biti. To je naša obaveza. Ali, nakon dženaze, Srebrenica ostaje onakva kakva je bila i prije jedanestog.Treba pamtiti vrijeme zla, ali valja dalje živjeti. Srebrenici trebaju mir i tolerancija. Svi koji ovdje žive trebaju posao, a ovdje mjesta ima za sve. Veliki je ovo i prelijep kraj,” kaže Mehmedalija.
