Ovo što će čitalac (možda) pročitati, bilo je moje bježanje u slobodu. Naravno, i na moju žalost, nije to bio pravi bijeg, volio bih da jeste. Riječ je o jedinom bijegu koji je u Fočanskom zatvoru, sa visokim zidovima i čeličnim rešetkama, bio moguć – bijeg dušom i mišlju. Da sam ikada mogao zaista pobjeći, dao bih prednost fizičkom bijegu pred ovim drugim. Zatim sam počeo ponešto da bilježim, isprva kriomice, a onda sam se sasvim “ubezobrazio”, sjedio, čitao i pisao. Tako je nastalo trinaest malih sveščića, formata što ih tehničari zovu A-5, sitno pisanih i namjerno nečitkih, tako da se moja daktilografkinja Mirsada đavolski namučila prepisujući ih. “Opasne” riječi kao vjera, islam, komunizam, sloboda, demokratija, vlast i slične bile su u tim bilješkama zamijenjene drugim riječima koje sam samo ja znao i koje su i meni samom, nakon godina što su prošle, bile teško razumljive i čudne. Mislim da su prve bilješke nastale početkom 1984., a zatim se nastavljale iz dana u dan skoro pet godina. Posljednja, koliko vidim, nosi broj 3676 i datum 30. septembar 1988. To su bili dani kada je preda mnom stajalo još skoro trinaest godina zatvora. I kada mi je smrt bila jedina nada. Ovu nadu sam skrivao u sebi kao kakvu veliku tajnu koju samo ja znam i koju mi ONI ne mogu uzeti. Stoga, vrijednost ovih misli nije u njima samima, ona je prije u prilikama u kojima su pisane. Prilikom pisanja bilješke sam označavo brojevima 1, 2 i 3. Jedinicom sam označavao neke opće misli, tada mi se činilo da one govore o životu, ljudima i slobodi. Tako sam ih, u nedostatku boljeg naziva, i sada imenovao. Dvojka su bile neke činjenice i mišljenja drugih na koje bih, da sam imao prilike, skrenuo pažnju Bakiru, sa željom da ih pročita i zna. Dok sam bio na slobodi, činio sam to vrlo često. Ova glava bila je neka vrsta nenapisanih pisama mome sinu.(…)
Sarajevo, 15. septembar 1999.
Alija Izetbegović („Moj bijeg u slobodu“)
20. Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve ono što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je. U ovom kompromitiranju vjerskih učenja, čovjekova uloga je također dvostruka: s jedne strane, on zloupotrebljava, ne primjenjuje ili pogrešno primjenjuje, još neiskvareno religijsko učenje. S druge strane, on izopačava, mijenja samo učenje. Historija nam pruža mnogo primjera i za jedno i za drugo. Hegel piše: “Historija visokoobrazovnog Istočnog rimskog carstva, gdje se kako bi se mislilo, duh kršćanstva mogao shvatiti u njegovoj istini i čistoti, prikazuje nam se kao 1000-godišnji niz neprekidnih zločinstava, slabosti, podlosti i beskarakternosti… Posvuda se nailazilo na prizore ubijanja, paleža i pljačke zbog kršćanskih dogmi. U prepirci da li je Hrist jednake ili slične kakvoće s Bogom, to jedno slovo (u grčkom se ta dva pridjeva: sličan i isti, razlikuju samo u jednom slovu – moja opaska), stajalo je života hiljade ljudi” (Hegel: Filozofija historije). Proučavajući sličan fenomen u historiji Indije, nijednog trenutka mi ne ostajemo ravnodušni: čas smo obuzeti divljenjem pred dubinom i uzvišenošću misli, čas gnušanjem pred nevjerovatnim primjerima trivijalnosti i besmisla. A sve je to pomiješano u nerazmrsivo klupko koje pretendira da se zove jednim imenom. Ustvari, radi se o jednom tragičnom izopačenju Božijeg učenja u kojem se zrnca Božije objave jasno raspoznaju i na pozadini ljudskog mraka sijaju neprolaznim i nepomućenim sjajem. Ipak, za historiju nije pravo pitanje: kakva su sve zla učinjena u ime vjere? Pravo pitanje glasi: kako bi svijet izgledao da nije bilo hinduizma, jevrejstva, kršćanstva i islama? Kako bi izgledalo čovječanstvo da nije prošlo kroz ove škole, čiji propovjednici nisu bili savršeni i u kojima su se uz uzvišene istine propovijedale i mnoge gluposti i besmislice? Bilo bi korisno da
jedan nepristrasan i pošten historičar, pokuša za sve nas napisati takvu “historiju”. Naravno, ako je takvu historiju uopće moguće zamisliti i napisati.
*
67. Bez vjere nema svijesti o ljudskoj vrijednosti, ili, kao što kaže Hegel, “religija počinje sa sviješću da ima nešto više od čovjeka. Stoga je čarobnjaštvo suprotno religiji jer u njemu nema govora o poštovanju Boga niti o carstvu prava”. Fetiš (od feitizo = čarobnjaštvo, portugalski) jeste u vlasti čovjeka. Ako fetiš ne osigura neki uspjeh (kišu, dobar lov, izlječenje) čovjek ga veže, istuče ili jednostavno uništi i stvori sebi novi. On ga, dakle, ima u svojoj vlasti, a to je potpuno suprotno ideji Boga, koji ima apsolutnu vlast nad čovjekom. Hegel zaključuje: “No, iz toga što je čovjek postavljen kao ono najviše, slijedi da on nema poštovanja pred samim sobom, jer tek sa sviješću o nekom višem biću postiže čovjek stajalište koje mu zajamčuje pravo poštovanje.” Za mene je ovo, ako ne najznačajnija, svakako najoriginalnija misao koju sam našao čitajući Hegela (svi citati: Hegel: Filozofija historije).
*
90. Svaki ispravan čovjek koji se pridržava zakona nije obavezno i moralan čovjek. Formalna ispravnost ponašanja može postojati usljed navike ili straha. Navika nije moralna, a strah još manje. Samo svjesno postupanje je istinski moralno. Kao što moram donijeti svjesnu odluku da postim ili klanjam (da se molim), tako moram svjesno donijeti odluku da postupim dobro i čestito, a da bih mogao donijeti takvu odluku, mora mi ona druga mogućnost biti otvorena. Uškopljenik nije primjer poštenja, kao što ni slabost nije vrlina.
*
91. Drame i tragedije, pa i komedije izoštravaju moralne dileme kod gledalaca, time što pitanje o dobru i zlu dovode do pune svijesti. Pošto je svijest bitna, ostaje sporedno što u tragediji dobro biva poraženo. Rezultat ovdje nije važan, jer, suštinski gledano, moralno ne može izgubiti.
U komedijama se narod smije ili ruga samom sebi. One su snažan način izoštravanja svijesti o zlu i dobru, mahanama i vrlinama? Zato kod naroda koji ne poznaju dramu (i komediju) nalazimo moralnu svijest na nižem stepenu, pa se mnoge naopakosti u odnosima među ljudima primaju i održavaju kao nešto normalno i prirodno, jer da bi se zla uklonila, prvi uslov je da se ona shvate kao zla.
*
91 a. Razmišljanja o suštini tragičnog su čista metafizika. Jer, bez Boga tragika ne postoji, postoji samo nesreća, incident.
*
99. Paganske i sve lažne religije su religije koristi. Objavljene i sve istinske religije su religije žrtve.
154. Svoju Filozofiju historije Hegel završava riječima: “Svjetska povijest je taj tok razvoja i zbiljsko bivanje duha pod promjenljivim igrokazom događaja – to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti. Samo spoznaja može pomiriti duh sa svjetskom povijesti i zbiljom, kako ono što se dogodilo i što se svaki dan događa ne samo da nije bez Boga, nego je u bitnosti djelo Njega samoga.”
*
203. Kako riješiti logičku protivrječnost Božije svemoći (i sveznanja) i čovjekove odgovornosti. Kako sva moć može pripadati Bogu a sva odgovornost čovjeku? Odgovor je: može, kao što svijet može istovremeno biti konačan i beskonačan. Nije logično, ali tako je.
*
257 a. Vjera je već po svojoj definiciji lična.
Nastavlja se
Poštovani gosp. Kulenoviću,
Hilmo mi je sinoć javio da ste prihvatili da budete promotor moje knjige Moj bijeg u slobodu. Učinili ste mi veliku čast i hvala Vam. U prilogu se nalazi rukopis. Ovaj veći je knjiga u užem smislu, manji je prilog.
Ako ne budete s vremenom, prilog ne morate čitati.
“Svjetlost” će Vam, nadam se danas, uputiti i formalnu molbu da budete promotor.
Sa osobitim poštovanjem Alija Izetbegović Sar. 1. dec. 1990.
Ovo pismo mi je veoma drago, ne zato što dolazi od velikog čovjeka: moram priznati da sam pod velikim ljudima uglavnom podrazumijevao kolege pisce, a od takvih imam jedino dva pisma Danila Kiša, vezana za konkretne događaje, i jedno pismo poljskog prozaiste Henrika Gruszinskog, učesnika bitke na Monte Casinu, nastanjenog u Napulju, kojim je pozdravio pojavu mog romana Kasino. Nego mi je pismo drago upravo zbog onoga što kaže. Ono što se u pismu zove prilog, naime sadrži „Nenapisana pisma Bakiru“ i „Iz pisama moje djece“. Možda je Izetbegović osjećao izvjesnu nelagodnost kad mi je pisao pismo, možda se pitao ima li smisla staviti korespondenciju sa djecom u rukopis knjige sada već uglednog državnika. Sigurno su mu zbog toga zamjerili, i opet će: ne mogu se ozbiljne stvari koje se tiču svjetskog poretka miješati sa privatnim i porodičnim životom. I nema u tom drugom dijelu knjige ničega što bi se posebno nametnulo sadržaju prvog dijela, premda ima u Nenapisanim pismima Bakiru, sjajna Borgesova definicija: “Demokratija je zloupotreba statistike”.
Tvrtko Kulenović
U skladu sa koncepcijom izdavačkog projekta “Izabrana djela Alije Izetbegovića” Muzeja Alije Izetbegovića, drugi dio knjige „Moj bijeg u slobodu“ (Bilješke iz zatvora 1983. -1988.), koji sadrži odjeljak “Nenapisana pisma Bakiru” i “Iz pisama moje djece”, premješten je u knjigu „Alija Izetbegović – Dostojanstvo ljudskog izbora“.
