Nedostaje on, sarajevski ilegalac, što su ga u 27. godini strijeljale ustaše u proljeće 1945. godine, meni svih ovih mojih 69 godina,43600 dana i noći, 2,660.000 sati,150 miliona sekundi. Ma nema trena kada ne mislim kako bih ja bio sretan da smo život ON, majka, sestra i ja proživjeli zajedno. Jasno je meni da je živ da bi danas imao blizu 100 godina. Ali, njegov život, begovskog sina Hakije Galijaševića iz Tešnja se završio u 27. godini i ja ga zamišljam takvog, evo kao na ovoj slici.
-Sine, čujem za majku Havu kako je maltretiraju u tom genocidnom entitetu, a ona jadna dovoljno trpi što su joj ubili šest sinova i muža joj. Nije poređenje, ali znam koliko je tvoja majka imala problema da birokratama dokaže da joj pripada penzija.
-Gdje su ti dokazi da je on ilegalac, govorili su joj.
-Pa njegovi drugovi, odgovarala bi moja Rašida.
– Kakvi drugovi, gdje su, izginuli su, a bili su i po tim nekavim petorkama i niko ni za koga nije znao, kazivao bi joj neki ćato i uzviknuo „sljedeći“.
– Danima je oblijetala boračke organizacije dok nije dokazala što nije trebalo dokazivati. Da sam kako mogao ustati iz one jametine u koju su me bacili nakon strijeljanja pa da tom nekom što je čekao u nekom podrumu da se rat završi i drugi da mu izbore slobodu opalim šamarčinu da mu se obraz bar tada zacrveni.
-Nije ona jedina. Mnoge su puštene da se bore sa genocidnom vlašću, s onim koji su im ubijali njihove najbliže. Izdržali neku kaznu i eno ih ponovo rade.
-Nego htio sam te pitati, a nisam nikada do sada da te ne strijeljaše bi li se ti bavio politikom.
-Samo ako bih morao. A tada te nisu ništa pitali već su ti naređivali, i onda odjednom, dođe crna limuzina, spengaju te i na Goli otok. Tako su uklanjali one koji su im bili navodno opasnost, a cijeli rat su proveli s puškom. Ja bih se vjerovatno našao među tim. Zaboravili bi da sam bio ilegalac, sjetili bi se da sam ja Sulejmen sin bega Hakije Galijaševića iz Tešnja. A to je dovoljno za Goli otok. Još ako su znali da misliš svojom glavom, nije ti ginula ta golgota. Svejedno, do toga bih se bar nagledao svoje porodice i nas dvojica bismo bili pravi drugovi. Čuj otac i sin. Bože koliko sam puta izgovorio te riječi, zamišljajući tebe i sebe zajedno. Vidim da nisi onaj što klimaš glavom i to si naslijedio od mene.
– Eto pobijedi Sarajevo Grke, a znam da bi kao i svi koji su imali posla sa željeznicom navijali za Želju.
– Jeste ja sam radio u tadašnjoj Željezničkoj radioni. Drago mi je što je pobijedilo, pa Sarajevo je Bosna, tako ja to gledam.
Čujem da nećeš na godišnji. Višnja i Vanja hoće. A ti se spremaš na promotivnu turneju tvog novog romana „Ispod duge“. Znaš da sam sretan što sam te one noći kada sam ti došao u san naružio što ne pišeš o onima koji su oslobodili Bosnu. Ja mislio da ćeš napisati samo „Suzu na mezaru“, a ti još i „Kapiju života“ i „ Ispod duge“.
-Jeste, znaš da su mi podstrek dali čitaoci i moji prijatelji. Kažu samo piši, umiješ ti to.
-Je li to znači da će biti još.
-Hoće ABD, samo da me zdravlje posluži.
-Sretno sine, znam da ti nije lahko, jer ti nemaš nikoga da te „pogura“ , a objavljivanje knjige košta. Ni sam ne znam kako s penzijom to izguraš.
-„Suzu na mezaru“ kreditirala je supruga Višnja, a za „Kapiju života“ i „Ispod duge“ pomogli su mi neki ljudi koji cijene moje pisanje, pa mi je bilo lakše.
-Da mogu ja bih ti pomogao, ali ja sam to što jesam i sve što mogu je da svoju, a i tvoju tugu razbijam ovim našim susretima. To kaza i po običaju njegova slika nestade ispred mene.
Opet ćemo se mi naći. Ovaj san u po dana bit će za mene java sve dok i ja ne budem što je ON danas. Onda ćemo napokon biti zajedno, u sehari uspomena. Siguran sam da će imati ko da je otvara i zaviri u nju. Ja znam da je za mnoge ovo moje kazivanje zbunjujuće u najmanju ruku, ali čovjek je tamo gdje želi i s kim želi da bude. Samo je važno poželjeti.
