Milovan Đilas piše da se već prije rata u najužem krugu oko Tita znalo da ga o Pelagiji nije pristojno ništa pitati, jer ga to boli. Naprotiv, piše Đilas, o sinu Žarku Tito je često pričao vrlo nježno i ponosno, posebno kada je čuo da je momak kao pripadnik crvene armije branio Moskvu i u borbi bio ranjen.
Nakon 5 i po godina provedenih kao ratni zarobljenik propale austro-ugarske vojske u Rusiji i Sibiru, Josip Broz se prvih dana novembra 1920. vratio u novonastalu Kraljevinu SHS, u Zagreb. S njim je stigla i njegova dvanaest godina mlađa žena, Ruskinja Pelagija Bjelousova, u poodmakloj trudnoći. Rodila je u kući Titovog oca Franje.
Nažalost poslije porođaja dijete je umrlo već nakon nekoliko dana.
Broz se odmah zaposlio u bravarskoj radionici Filipa Bauma u Zagrebu, u Petrinjskoj 3. U Rusiji je u danima Oktobarske revolucije postao komunistički simpatizer, pa se u Zagrebu upisao u Komunističku partiju Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila u svom najvećem usponu.
U nemogućnosti da sa malom platom organizuje porodični život u Zagrebu, Josip Broz se 1921. putem oglasa u zapošljava kao mašinista u motornom mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, selu nedaleko od Bjelovara. Tu će živjeti sledeće 4 i po godine. S partijskom organizacijom izgubio je svaku vezu, a po svemu sudeći baš se mnogo i nije trudio.
Dobro obavlja posao u mlinu, gazdi popravlja automobil i vozi ga sa porodicom na izlete, u selu i bližoj okolini popravlja kvarove po kućama, ponekad tako i dodatno zarađuje, a stiče i nekoliko bliskih prijatelja među kojima rado priča o Rusiji i Oktobarskoj revoluciji. Skupio je malu kućnu biblioteku, pedesetak knjiga socijalne literature – Maksima Gorkog, Džeka Londona, Miroslava Krležu, Augusta Cesarca, pa i neke knjige Tolstoja i Balzaka – koje čita u kasnim noćnim satima.
O bračnome životu Brozovih iz tog vremena malo je poznato, ali čini se da su živjeli skladno. Josip je Pelagiju zvao “Poljka”. Doživeli su dve uzastopne tragedije: u novembru 1922. rodio im se sin Hinko koji umire nakon osam dana od dizenterije, u junu 1923. od difterije umire 18-mjesečna kćerka Zlatica, Josipova neprežaljena miljenica.
U februaru 1924. rodio im se sin Žarko, zdravo i živahno dijete, koje im je donekle bilo i uteha. Kad se bliskim saradnicima, bračnom paru Kopinič, 1941. rodilo dete, mlada majka Stela požalila se Titu kako ne zna da postupa s novorođenčetom. Tito joj je odgovorio:
“Ništa ne brini, ja ću ti pomoći. Ni moja Pelagija ništa nije znala, ali sam ja video kako to moja majka radi sa mojom mlađom braćom i sestrama, pa sam ja Žarka, kad je bio beba, i kupao, i povijao, i hranio.”
U proljeće 1923. četiri bjelovarska komunista pozivaju Broza i jednog njegovog prijatelja na njihov sastanak i obojicu priključuju u svoju malu ilegalnu partijsku ćeliju. Početkom 1924. biraju Broza u novoformirani Okružni komitet KPJ za križevačko-bjelovarsku županiju. To je jak podsticaj za Brozov prirodni aktivizam, a javlja se i ambicija da bude organizator i predvodnik.
I tu počinje da se mijenja od relativno mirnog familijarnog čovjeka u partijskog aktivistu kome porodica postaje tek druga briga.
U slobodno vrijeme Broz juri po sastancima u bližoj i daljoj okolini. Održava tajnu vezu sa pokrajinskim rukovodstvom KP u Zagrebu. Na pogrebu partijskog druga iz Bjelovara drži buntovni govor, zbog kojeg ga prvi put hapse žandari i tako 8 dana provodi u zatvoru. Policija mu vrši pretres u stanu i plijeni knjige, koje su mu nešto kasnije ipak vraćene.
U najdubljoj tajnosti, sa najpovjerljivijim prijateljima Šabićem i Šegovićem, Broz skuplja oružje, jer saznaje da Kominterna procjenjuje kako u Evropi opet dolaze revolucije. U septembru 1925. novi vlasnik paromlina Rosenberg postavlja Brozu ultimatum – ili će ostaviti politiku ili će dobiti otkaz. Josip Broz bira otkaz.
Ostalo je dobro poznata istorija…
