Ako Karadžić bude oslobađen, srpski politički i vjerski prvaci, Nikolić, Vučić, Dodik i patrijar Irinej, komotno mogu, zajedno sa Karadžićem, na Palama „okrenuti vola“ i uz pjesmu i gusle dovršiti projekat crtanja granica velike Srbije od Bosanske Kostajnice do Negotina i od Subotice do Kozije ćuprije i Trebinja.
Osveta ili pravda
Takav scenario je, međutim, malo vjerovatan. Ako se Sud u Hagu bude držao dosadašnjih standarda, Radovanu Karadžiću ne gine doživotna robija i presuda za genocid, ne samo u Srebrenici, nego i u drugim mjestima širom BiH, Prijedoru, Višegradu, Vlasenici, Foči, Bijeljini, Sarajevu, Zvorniku…
A to onda dovodi u pitanje ne samo temelje današnje RS, nego i politiku koju su srpske političke i duhovne vođe provodile na ovim prostorima u posljednjih 200 godina. Zna Milorad Dodik zašto tvrdi da bi osuđujuća presuda Karadžiću mogla biti osveta Srbima, a ne pravda. Zna se zašto Tomislav Nikolić duboko zahvaljuje Putinu što je stavio veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN.
Očigledno je i zašto Aleksandar Vučić žali i osuđuje zločin u Srebrenici, ali vrišti kao oparen ako neko pomene genocid koji su u Srebrenici počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba uz logističku i svaku drugu pomoć glavnih planera u Beogradu. Radovan Karadžić nije bio običan šaraf u konstrukciji velikosrpskog zločinačkog stroja.
On je bio prvi predsjednik paradržavne tvorevine na tlu BiH, on je bio vrhovni komandant Vojske RS, on je naređivao i generalu Ratku Mladiću, pod njegovom rukom su bile i političke, i vojne, i policijske strukture.
Oganj i mač
Presuda njemu za genocid, presuda je i tvorevini koju je on ognjem i mačem uspostavio uz vojnu i političku podršku Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije kojeg je samo prerana smrt spasila od sudbine kakvu danas u zatvrorskoj ćeliji isčekuje Karadžić.
Doživotna robija za Karadžića tako je i doživotna robija za velikosrpski projekat i velikodržavne ambicije koje u Beogradu nikad nisu iskreno odbačene i osuđene.
