Tragediju ove Srebreničanke, teško da je mogao osmisliti i scenarista najstrašnijih filmova.
Njen sin Senad Hasanović, ubijen je na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Dvije godine ranije, u Srebrenici joj je ubijen i sin Jasmin.
– Sjećanja su bolna i sve teža. Cijelu noć nisam spavala. Niti živim, niti mrem. Hodam od Kapije do Aleje mladosti, pa od Aleje do Potočara. To je moj život – govori Bahra čije sjećanje prekidaju suze i jecaji.
U ratnom vihoru ubijeno je skoro pedesetak članova porodice. Sin Jasmin, tada 20-godišnjak, poginuo je 1993. godine u Srebrenici. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Bahra kaže kako je noć prije 25. maja 1995. godine, predosjećala nešto loše.
– Noć prije tragedije na Kapiji sanjala sam kako sa Jasminom (već ubijenim sinom op. a.) i Senadom kroz šumu bježimo iz Srebrenice. U tom snu Jasmin je Senada u jednom zaklonu gađao zemljom, a ja bi mu govorila, ‘nemoj dijete, može biti zmija u zemlji’. U snu sam i vidjela zmiju, i tada se probudila, sa mislima da će se nešto ružno dogoditi – prisjeća se Bahra.
Senad je 1991. godine otišao u Austriju. Srbi su na taj dan, prisjeća se Bahra, ubili stotine muškaraca na Ljubovijskom mostu.
– On se nekako spasio i stigao je u Austriju. Međutim, kada je počeo rat, nije mogao izdržati da se ne vrati. Želio je pomoći svom narodu, svojoj Bosni, pa je već 1992. godine došao u Tuzlu – priča Bahra.
Pune tri godine branio je državu od agresora. Majka Bahra dočekala ga je mnogo puta sa linije. Dvadeset i pete tuzlanske majske noći, prije dvadeset godina, nije ga dočekala. Poginuo je od četničke granate ispaljene s Ozrena, zajedno sa još 70 mladića i djevojaka.
