Nažalost, odlazak bošnjačkih dobrovoljaca u Siriju, ogromna medijska pažnja i rasprave koje je on izazvao među Bošnjacima, nije pomogao ni Sirijcima ni Bošnjacima, nego je, naprotiv, odmogao i jednima i drugima, a pomogao njihovim neprijateljima, koji sada u miru mogu nastaviti sa realizacijom svojih krvavih planova za Bosnu i Siriju.
Da sam u pravu dokazuju mnogobrojni medijski napisi i izvještaji, kao i svjedočenja direktnih aktera sa sirijskih ratišta, o umješanosti bošnjačkih dobrovoljaca, pa i onih sa visokom islamskom naobrazbom, u izazivanje i raspirivanje smutnji i konflikata među pripadnicima različitih džihadskih vojnih struja u Siriji, ali i sve ono što se dešavalo posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini, počevši od donošenja posebnog zakona kojim se zabranjuje odlazak naših državljanja (znamo svi da će se spomenuti zakon uglavnom sprovoditi protiv Bošnjaka) na strana ratišta i njihovo krivično gonjenje, pa do policijske akcije, zapravo pozorišne predstave ”Damask” i pratećih medijskih, antislamskih, antibosanskih i antibošnjačkih sadržaja.
Da su Bogdo tu silnu energiju, koju su ponijeli sa sobom u Siriju, umjesto u nejasan i beskoristan rat (mislim na rat među različitim muslimanskim vojnim frakcijama), usmjerili na vlastito vjersko i svjetovno prosvjećivanje i naobrazbu, sticanje korisnih znanja i vještina, vlastito i ekonomsko jačanje svoje države, zasnivanje porodica i podizanje novih, zdravih, generacija Bošnjaka, koristan društevni, humanitarni i da’vetski rad, mi bi kao narod bili u puno boljoj i povoljnijoj poziciji od one u kojoj se trenutno nalazimo, ili bi bar bili u poziciji da nešto učinimo za sebe i druge, a ovako dok se izborimo sa samima sobom, teško da će nam ostati snage za nekakav ozbiljan društevni poduhvat.
Zar neko ko, sa razumijevanjem, čita kur’anski ajet: ”i pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti”, koji svojim općim značenjem obuhvata sve vidove dobročinstva i korisnih ljudskih poslova i aktivnosti (tj. podsticaj na ono što je dobro), i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme: ”Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani”, koji opet svojim općim značenjem obuhvata sve vrste zla (tj. traži sustezanje od svih vrsta zla), može nanijeti zlo bilo kome, a kamoli sve svoje intelektualne, ljudske, materijalne, znanstvene, fizičke i emocionalne potencijale staviti u službu zla (ar. munker), njegovog pomaganja i umnožvanja. Modernim rječnikom kazano, musliman je onaj koji gradi, kultiviše, unaprjeđuje, stvara, kreira, produktivno razmišlja, čuva, razvija, popravlja, a ne onaj koji ruši, zatire, unazađuje, uništava, nesavjesno postupa, kvari i upropaštava.
Zbog nesavjesnog postupanja pojedinaca i nepravovremene i neadekvatne reakcije relevantnih bošnjačkih institucija i organa, mi Bošnjaci, smo sami sebe doveli u situaciju da se pravdamo drugima i dokazujemo svoje dobre namjere prema ovoj državi, njenoj budućnosti i napretku, a da dokazani neprijetelji države likuju nad našom sudbinom i glume njene zaštitinike i heroje. Kada već nisu poslušali glas iskrenih savjetnika, koji su ih upozoravali na sve gore navedene činjenice i više od toga, zašto se ti pojedinci nisu ugledali na Ebu-Hurejru, Sa’d ibn Ebi Vekkasa, ‘Abdullah ibn ‘Omera, ‘Abdullah ibn Selama, Usamu ibn Zejda, Ebu-Musa el-Eš’arija, ‘Imrana ibn el-Husejna, Suhejba er-Rumija i mnoge druge ugledne ashabe, koji nisu htjeli učestvovati u međumuslimanskom sukobu (između Alijinih i Muavijnih pristalica), iako su imali puno jasniju situaciju od one u Siriji i imali su puno veće mogućnosti i potencijal da nešto urade, da poprave situaciju i izmire zaraćene strane.
Vjernik, kao što se kaže u hadisu, ”gleda stvari Božijom nurom (svjetlom)” (Ibn ‘Abdulberr, hasen), i zato ih vidi u pravom svjetlu, onakavima kakve one zaista jesu, kristalno jasne i čiste, bez i najmanje šubhe, na osnovu toga donosi jasne i ispravne odluke i u konačnici povlači ispravne poteze.
U njegovim rječima i djelima, koja su prosvjeteljena Allahovim nurom, ne može biti ničega, što bi ga moglo osramotiti i zbog čega bi se mogao postidjeti na ovom i budućem svijetu, pred Bogom i ljudima, jer Allah, dželle šenuhu, koji je ”svjetlost Nebesa i zemlje” i koji drugima daje svjetlost i prosvjetljenje, jedino ”traži da se pravedno postupa (svačije pravo poštuje), dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (Prijevod značenja, En-Nahl, 90.).
Ukoliko te tvoje mišljenje i stav ne odvedu do pravednosti, poštivanja ljudskih prava, dobročinstva i održavanja rodbinske veze, i ne udalji od razvrata, nasilja i loših postupaka, budi siguran da ono nije utemeljeno na ispravnim principima i da nije prosvjetljeno Božijim nurom. Tada ti ne preostaje ništa drugo nego da se vratiš na početak, i preispitaš svoje srce, koliko je ono uistinu iskreno, da li uistinu voli Allaha i Njegovog Poslanika, i da li uistinu daje prednost njihovim naredbama nad vlastitim prohtjevima i željama, a pogotovo onim naredbama koje su teške ljudskoj duši i koje zahtijevaju velika odricanja i žrtvu.
